Kad sam prije tih nekih 365 dana ušla u stan, vodeći ga za ruku, prvo sam vidjela da nema gramofonskih ploča. Dalje i nije bilo potrebno. Odnio je i sve ostalo svoje. Ostalo je naše.
Sada, godinu kasnije, kad uđem više mi nikad te ploče ne padnu na um. Doduše, odavno ih se ne sjećam. Samo kad pogledam njega, pitam se da li mu nedostaju. Zna li uopšte da su tu ikad i bile? I čemu su služile. Meni se čine tek kao detalj, nekakv ukras, prašnjav i pomalo arhaičan. Baš kao i mi.
Danas, godinu kasnije, osjećam kao da me neke istrgnuo iz vlastitog života, ali ne sad, već onda kad se sve to dešavalo. To nisam bila ja. I ne znam kako sam se našla u toj glavnoj, a sporednij ulozi svog života. Danas imam dječaka od skoro četiri godine i samohrana sam mama. On sa tatom ne živi tih godinu dana, a meni izgleda da je oduvijek tako.
I poprilično mi ništa ne fali, navikneš se. U početku ti bude strašno, toliko da ćeš sigurno oboljeti od nečega, makar prehodati upalu pluća tjerajući sebe da sve bude u redu i da možeš. Navikneš nekako da budeš goničog vlastitog roba sebe. Ne iz manjka ljubavi ili viška samosažaljenja, već prosto kao impuls života, dašak unutrašnje borbe sa stotinu demona i svim onim što preko noći postaneš.
A postaneš duplo odgovorniji, postaneš trostruko umorniji, postaneš koktel nervoze i smiraja, atomska bomba emocija, suhi cvijet i procvjetao behar. Postaneš i mama i pomalo tata, i dijete po potrebi, i drsko i žilavo stvorenje. Nema šta ne budeš, a najviše budeš usamljen. Al baš na toj vjetrometini vlastitog postojanja zagledaš se duboko u sebe, izvratiš dušu, provučeš je kroz devet voda pa okačiš na lagani povjeterac.
I mnogi te osuđuju, a ne znaju. Nikad nisu znali, niti će. Ili ćute, ili kažu neku glupost. I bolje je tako, jer tako sam poližeš svoje rane, pa iz šume izađeš jači. Pantera. Žena sa možda malo tamnijim podočnjacima, ali kristalnog pogleda. Koja umorna i ponekad i bez pet minuta dnevno za sebe, kad grad usni, a on umoran od nestašluka, dok zguljenih koljena miriše na drugi sladoled danas, duboko diše i sanja leptire, gleda ga kako baš tad raste i doseže zvijezde.
Danas, kad plače, razmišljam zašto. Da li ga sve to boli, i koliko? Da li je samo obično, nekad hirovito dijete, koje se pekmezi jer nije dobilo sve što je poželjelo? Ili ga boli nedostajenje. Pitam se da li on to uopšte osjeća? I šta da radim ako ima ožiljke? I koliko su duboki? I da li je ljubav dovoljan melem ili će ih uvijek, kasnije kroz život nositi kao težak kamen, što ponekad vuče na dno. Ili, možda, samo kao kotva u neku mirnu luku, ispunjenu strpljenjem, hrabrošću i vjerom u sebe.
Mnogo je pitanja, a uvijek premalo odgovora. I sebi i drugima. Pitaš se da li je trebalo da ovog jutra namažeš margarin i pekmez, da li je maslac bolji, da li će biti novca za baš one nove patike koje si zamislila na njegovim nogama, da li će ostati za tvoju frizuru. Pitaš se kako izmaštati sve one već napisane bajke, dok mu njegovo danas serviraš kao novu, još ljepšu, nikad ispričanu. I jesi li nekakav junak ili tek zla baba roga?
Pitaš se da li dok sjedite sa drugima uviđa da ste vi tek dio tako nečega, da ste donekle raspolućeni, a još uvijek ne znaš koje su riječi dovoljno jasne za njegovih nepunih 1460 dana. Da kasnije usni s mirom u srcu. Pitaš se da li se tvom djetetu tuđa mama zvonkije smije, da li mu je ljepša, da li je bezbrižnija pa će ga toplije dodirnuti za nosić, pitaš se da li je tvoje dijete srećno…
“Nikad te neću ostaviti”, začuješ od njega onda jedno jutro, nakon tih 365 svedenih na vaš mali, zajednički, najljepši svijet. I znaš da vas mnogo toga zajedno boli, ali i zajedno voli. Da si mu ti, tako umorna, živčana, hirovita, mama koja usni na jednoj nozi, koja mu da da pojede paštetu, najveći junak najljepše bajke. Njegovog života. I da će zvuk pucketanja sa nikad poslušanog starog gramofona ostaviti neke male brazde, ali da je muzika koju će izroditi mnogo ljekovitija. Da ste podjednako lijepi i u starim patikama, sa starom frizurom.
I da nijedna mama ne plače kao njegova i ne smije se kao ona. I da je svaki odlazak bio dolazak nečeg drugog. Vas takvih kakvi ste sad. I zna da boli i da plaši i peče i razdire. I da umreš od brige i oživiš zbog iste. Al kad ti se oni mali prsti upletu u kosu, znaš da postojiš. Sa smislom.
