Sedela je preko puta mene: pametna, načitana i nezainteresovana za okolni svet. Ne na onaj dobar način, već nekako ratoboran, samousmeren, samozadovoljan. Pila je kafu i odmeravala ljude za stolom sa „od mene niko nije bolji, ali ’ajde porazgovaraćemo“ stavom.
Jedino sam ja ćutala. Jedino joj se ja nisam divila. Jedino je ona to osetila. Zato me je usred nečije rečenice upitala čime se ja to bavim.
– Lepo je to, a kakva je korist od tog tvog pisanja?
O, altruističkog li pitanja! Ne kakvu ja korist imam od „tog“ pisanja, već kakvu korist svet ima od „tog mog“ pisanja.
Naravno, zbunila me je. Nije da nisam o tome mislila, ali su u mom životu sve ideje nekako na istoj strani bile posložene. Na strani koja kaže: ne mora da bude praktično i korisno, samo neka je lepo, neka nikoga ne ošteti. (Pa i to pisanje). Nisam imala nameru da joj to objašnjavam. Jer sam znala da me ne bi razumela. Ona je svetu koristila i ona se koristila svetom. Ja to nikad nisam umela. Ali moje zlatno ćutanje ovog puta nije bilo na mojoj strani. Započela je priču o svojim umećima i veštinama. O tome kako ne razume ta neka nova internet zanimanja, ženske časopise i ljude koji čitaju sve i svašta. Indirektno je vređala.
Nisam se uvredila. Lupetala je napamet. Pa ona do pre pola minuta nije ni znala da pišem, a kamoli šta pišem!
Dok me jednog jutra nije probudio njen blog. O besmislenim pričama na internetu. O majkama koje u nedogled pišu o svojoj deci („kao da niko pre njih nije rodio!“). O ženama koje se zaljubljuju u svoje muževe. O ljubavnicama koje ostavljaju svoje ljubavnike. O pričama koje današnjoj modernoj i emancipovanoj ženi ne donose ništa korisno. Kako da najefikasnije oljušti krompir, na primer. Ili kako da u deset sekundi osuši lak na noktima. Ili kako se to najbolje povijaju ili doje deca. Praktično! KO RI SNO!
Jer: koga briga šta je lepo?!
Posle toga deset dana nisam pisala. Nijedna moja rečenica nije umela da savije kore za pitu, nijedna moja sintagma nije znala kako u dva poteza da iseče novorođenčetu noktiće na prstićima, nijedna zapeta nije bila sposobna da pokaže „kako da izađeš iz veze koja je loša za tebe“. Nisam bila dovoljno dobra. Nisam bila dovoljno korisna. Nisam bila ništa.
Moje rečenice su se savijale u lepotu. Oko dečijeg golog vrata. Oko mirisa bebe koja se rodila pre tri dana. Oko mladeža na njegovom desnom očnom kapku. Tačke su grlile zalaske sunca i mokre krovove. Uzvičnici su se naginjali preko reči i pokrivali baršunaste misli. Znate koje su to? One što se kriju u naborima čaršafa, u jastučnicama i etiketama zimske pidžame. One što vire iz šoljice za kafu ili klize niz vrpcu od kesice čaja. Da znate samo kako nekorisno i lepo štrče iz kašičice sa eurokremom koja se sudara sa sekutićima negde oko 11h uveče u zamračenoj kuhinji!
I tada se desilo čudo. Na gramofonu se zavrtela ploča, a u sobi se zavrteo život. Nisam znala da li kosmos od toga ima vajde, ali meni je bilo dobro. Jer je bilo lepo. Poznajete taj osećaj? To je ono kad u prepunom autobusu na radiju čujete pesmu koju niste godinama čuli. Ili kad uđete u maminu kuhinju i osetite miris uštipaka. Kad vas detence prvi put poljubi u obraz. Ili kad položite ispit. Kad nasmejete tatu.
To su one životne situacije za koje nema mesta u radnoj biografiji. One veštine koje ne impresioniraju nijednog šefa. A opet – posle njih si bolji. Srećniji. Čak i od žene koja zna da savija pitu, dok ostavlja lošeg dečka na tečnom portugalskom jeziku.
Bila sam nepraktično srećna. Nije bilo nimalo korisno, ali je prijalo. Bilo je lepo.
Lepo je dovoljno.
Pročitali ste Askinu priču. Legenda kaže da postoje priče koje ne daju odgovore na vaša pitanja, ali čije reči možete da osetite. U takvim pričama vežbate životnu magiju. Takva je Askina priča.