Mnogim ljudima se čini da su te fraze puke besmislice jer ispred njihovih noseva nema nikoga, godine su prošle, a oni su i dalje sami i odavno više ne očekuju da im ljubav pokuca na vrata. Deborah Moggach, autorka knjige “Heartbreak Hotel” po kojem je snimljen i film, u mladosti nikad nije ni pomišljala na to da se i starije žene zaljubljuju. Bilo joj je neshvatljivo da neko sa 60 godina upozna ljubav svog života. Samtrala je da u tim godinama žene mutiraju u penzionerke i nije mogla ni da zamisli da su one ikada s nekim vodile ljubav. Danas Deborah ima 64 godine i ne može da vjeruje kako je razmišljala nekad zato što upravo ona danas pokušava da se zaljubi!
“Dugo sam bila u braku, a nakon toga sam deset godina bila u vezi sa mnogo starijim čovjekom. Zvao se Mel Calman i radio je kao karikaturista. Kada je umro, zaljubila sam se u 15 godina mlađeg muškarca, umjetnika iz Mađarske. Živjeli smo zajedno sedam godina. Cijelo to vrijeme nisam ni razmišljala o godinama, niti sam se pošteno osvrnula oko sebe, a već sam gazila pedesete. I da, bila sam sama i ostala sam sama i poslije mog 60. rođendana”, otvoreno priča Deborah.
Prva stvar koju je primijetila je bilo to koliko je malo slobodnih muškaraca. Jednostavno su nestali – većina njih se oženila, a oni slobodni su se više zanimali za mlađe žene nego za svoje vršnjakinje. Najgore joj je bilo da gleda kako stariji muškarac uglavnom bez problema nagovori ženu da spava s njim. Sa druge strane, starije žene nisu bile te sreće. Svi muškarci koje je upoznavala su bili stari i kada bi ih pogledala, shvatila bi koliko je i ona ostarila.
“Izašla sam sa nekima od njih i tada sam shvatila da izlasci sa starijim ljudima donose mnoge izazove. Jedan muškarac me je pozvao da idemo u šetnju, ali je morao da otkaže zato što su mu ispali zubi”, iskreno priča Deborah i priznaje da se žene i u zrelijoj životnoj dobi i dalje ponekad ponašaju kao tinejdžerke.
Njene emocije su ostale iste, a razmišljanja su joj i dalje fokusirana na to da li će je on nazvati, da li je ta nova poruka na telefonu od njega, šta da obuče, da li da ispegla kosu – sve neizvjesnosti i nesigurnosti i dalje plutaju po površini. Sa druge strane, vjeruje da se sve ostalo promijenilo zato što ljudi danas žive duže i očekuju više od života, pa i ljubav u kasnijoj dobi. Niko od njenih prijatelja se ne ponaša poput šezdesetogodišnjaka. Mnogi od njih su umjesto jednog dugačkog braka imali nekoliko veza i opet su pronašli sami sebe zahvaljujući tome što su živjeli sa različitim ljudima. Međutim, takav način života ima i svoje loše strane.
“U svaku novu vezu nosimo mnogo toga iz one prethodne. Većinu stvari koje radimo smo već radili sa bivšim partnerima. Poznajem muškarca i ženu koji se nikako nisu mogli dogovoriti kuda da otputuju na medeni mjesec. Gdje god bi im se svidjelo jedno od njih je već bilo sa bivšim partnerom. Na kraju su otvorili atlas i shvatili da nijedno od njih nikad nije bilo u Luksemburgu. Otišli su tamo i sjajno se proveli”, priča Deborah i dodaje da je njoj samoj ponekad teško da se nosi sa tim životima iz prošlog vremena.
Bila je ljubomorna kada je u stanu muškarca s kojim se počela zabavljati ugledala espadrile njegove bivše žene u kojima je još bilo pijeska sa njihovog ljetovanja. No, nije bila u pitanju samo ljubomora, već i zavist. Ona je zavidjela ženama koje su poznavale njenog voljenog muškarca dok je bio mlad. Taj muškarac, vitki avanturista koji vozi motor i pleše cijelu noć će njoj zauvijek biti stranac. I tada je shvatila da tom maskom prikriva svoju bol za sopstvenom mladošću, za djevojkom koja se više nikada neće vratiti.
Još jedna stvar je počela da je muči, a to je strah da voljeni muškarac neće biti uz nju ako se ona razboli.
“Ako ste dugo u braku kakav ima većina ljudi onda ste bili zajedno nekoliko decenija prije nego što se jedno od vas razboljelo, a drugo se pretvorilo u medicinsku sestru. Zaslužili ste da bude uz vas zbog svih tih godina koje ste proveli skupa. Ja se plašim da neću s nekim biti dovoljno dugo da bi se stvorila privrženost i odanost prije nego što se jedno od nas razboli. Bojim se da će me on ostaviti da umrem sama”, priznaje Deborah.
Jedno vrijeme Deborah je pokušala naći muškarca svojih snova i preko Interneta. Na to se odlučila zato što joj se znalo dešavati da na nekoj zabavi upozna muškarca, on joj se svidi, a nakon nekoliko minuta se pojavi njegova žena i primi ga za ruku. Izlazeći sa muškarcima koje je upoznavala preko Interneta znala je uvijek na čemu je. Prema njima je osjećala zahvalnost kada bi se s njima našla uživo jer je znala da su, kako sama kaže, u istom sosu.
“Naravno, odmjeravali smo jedno drugo što je bilo i seksi, a i nije bilo seksi. Nemate zajedničkog prijatelja da vam kaže nešto više o osobi s kojom ćete izaći, počinjete od nule. Neki muškarci su bili dosadni, a neki odnedavno razvedeni ili ožalošćeni zbog smrti svoje supruge. Zbog svega toga su bili potpuno bespomoćni da žive sami i zamalo su me pitali kada mogu da počnem. Drugi su ogovarali svoje bivše žene i to mi nije bio dobar znak”, objašnjava Deborah.
Ipak, Deborah je osjećala neku čudnu povezanost s tim muškarcima zato što su priznali šta im treba i to ih je učinilo ranjivima. Kada bi shvatili da se više neće vidjeti, pozdravili bi se i jedno drugome poželjeli sreću.
Deborah je danas u vezi sa muškarcem kojem ne smetaju njene bore zato što ih i on ima. Oboje su veterani u traženju ljubavne sreće u zrelijim godinama, ali ljubav je izliječila sve njihove rane. Deborah je svjesna da sve to možda neće trajati dugo, ali ne vidi zašto ne bi pokušala da bude srećna. Na kraju krajeva, život je samo jedan, zar ne?
Izvor: Telegraph
