Ali, pošto naš svijet nije normalan, svaki praznik kod nas se iskoristi za međusobno prepucavanje smije li se ili ne smije isti slaviti i na koji način čestitanje i obilježavanje blagdana i praznika koji ne padaju po sopstvenom kalendaru urušava integritet pojedinca u raji ili još gore poziciju istog na Onom svijetu.
Tako se svakih mjesec dana smjenjuju umovi ograničeni sa tri formalne rečenice kao balkon ogradom i teoretiziraju baratajući pojmovima iz svog fonda od dvanaest rečenica iz raznih besplatnih priručnika svjetske i vjerske tematike.
Prva se polemika potegne oko Mevluda, rođendana Muhammeda a.s. koji je ove godine pao u decembru. Svjetski orijentisani kuleri odmah počnu prizivati dane kada se to kod nas nije slavilo, svako ko se sjeti rođendana je zatucani papak sa upalom vjere kojem je bolje da slavi rođenje Isaka Njutna. Ako nije stavio status na kojem ismijava Mevlud nekom doskočicom uz neki kvaziargument iz svog priručnika o slobodi i savremenosti ispao je iz reda vitezova kulera. Naravno, ne postoji opcija da se može cijeniti istovremeno Poslanik i Isak Njutn, jer u tim binarnim mozgovima ili je 1 ili je 0. Ne može oboje. Sa druge strane, ekstremno vjerski upaljenici imaju problem sa slavljem u čast Poslanika, jer muslimani vjernici bi trebali da rade samo ono što je Poslanik radio, a on nije slavio sam sebe, jer je bio ideal skromnosti i skrušenosti, pa ne bismo smjeli valjda ni mi. Njima mi je najdraže napisati da Poslanik nije postavljao ni statuse na socijalnim mrežama. Poslanik također nije čitao svoju biografiju, niti je iščitavao svoje govore i savjete, pa bi time njihovom logikom o uvođenju noviteta u vjerovanje bilo valjda zabranjeno i čitati ono što je Poslanik rekao jer sam Poslanik to nije radio.
Onda se digne drama oko jednog pa drugog Božića. Ovozemaljski okrenuti formalisti imaju na raspolaganju cijele dvije sedmice da raspravljaju o datumima stvarnog rođenja Isusa, njihovim preklapanjima sa praznicima u Rimskom carstvu, preračunavanju kalendara, hemijskim eksperimentima dokazivanja nemogućnosti pretvaranja vode u vino…
Neki sljedbenici Isusa se onda međusobno zavade oko toga kome je kada prvi u mjesecu po kalendaru.
Neki sljedbenici Muhameda a.s. počnu lagano otpremati voz ka džehenemu u koji nakrcavaju one izdajnike koji javno i tajno čestitaju tuđe praznike, jer Isaa a.s. nije bio sin Božiji, nego sin Merjemin. Ne postoji opcija da se zahvali Bogu što nam je stvorio takvog čovjeka kao uzor pa se vidi šta su bili njegovi ideali i težnje na svijetu. Pusti to. Kad se rodio i kako? Glup sam da skontam da trebam štititi siromašne, ali sam pametan da ti tabirim bezgrešno začeće deset dana.
Onda drama sa drvetom. Kod jednih se kiti drvo prije prvog Božića i anksiozno dežura da se skine prije Nove, ili bar prvog januara da ne bi neko pomislio da je okićena za drugi Božić. Kod drugih se opet kiti pred drugi, da ne bi neko pomislio da su nakitili pred prvi, a i ovaj prvi januar je upitan. Kod trećih je opet drama da li se smije ikako nakititi jer je to običaj od Božića, pa su ubijeđeni da će im najveći grijeh biti kićenje drveta kuglama, a Nova Godina je najgora od svih jer je zapravo ćafirski izum da se slave oba Božića, a da ni ne skontaš da si proslavio. Pri tome ti isti nikada ne znaju koji je datum po hidžretskom kalendaru danas, ali će ipak se ugasiti sa messengera oko 22h, da neko ne pomisli da su budni dočekali Novu. Oni imaju svoju Novu godinu, a zanemarićemo da svoj rođendan slave uredno u augustu ili februaru.
Najtragičniji su mi opet ovi što se slome dokazujući besmislenost oba Božića, pa se kod njih drvo nakiti 27. a brže bolje skine 5. januara da se zna da su oni obilježavali internacionalni početak godine, a ni slučajno jedan od Božića. I tako, dok ismijavaju nečiju ljubav prema Isusu koji prema njima i jeste i nije postojao i objašnjavajući kako su praznovjerja davno prevaziđeno stanje svijesti, u kući na datum međunarodnog koncensusa o početku nove fiskalne godine, nakite jelku, žmireći na pasus toliko proučavane historije o vikinškom običaju kićenja zimzelenog drveća koje ne umire zimi kao totema koji bi trebao da ih štiti od sila tame.
Paralelno sa jelkama se otvori i diskusija oko Svetog Nikole, u narodu poznatog i kao Djeda Mraza. Čiji je sad on, kome donosi šta, je li haram pojesti čokoladu iz paketića koji ti je dao Djed Mraz.
Kako se kod istih ljudi za sedam dana, svake godine uspije okrenuti priča od „Isus nije hodao po vodi i nije postojao“, do – „deda sa velikom bradom, letećim sankama se spusti kroz dimnjak i ostavi ti poklon“? Po kojim mjerilima logike je zatucano slijediti ličnosti koji su svojim životima, pa evo po nekima i izmišljenim, dali primjere demokratske vladavine, odnosa prema slabijima, odnosa prema roditeljima, prijateljima, a nije zatucano lik Svetog Nikole koji je pred Božić darivao siromašnu djecu, po uzoru na Isusa, zaštitnika sirotinje, pretvoriti u komercijalnog lika koji bogatoj djeci ostavlja velike barbike u kočijama i robote od 500 KM, a siromašnoj kesu gumenih bombona? Gdje ljudi izgube poentu postojanja nekih pojava i ljudi? Zašto im se teško sjetiti da u zemlji javnih kuhinja za djecu ne iskoriste datume niskih temperatura i visokih računa da obraduju nekoga u potrebi, radi nego što raspravljaju ko se kome kad rodio i je li ga smislila Coca-Cola ili nije.
I tako, umjesto da se ovih depresivnih zimskih mjesec dana svaki dan slavi nešto da se otjera zima, mrak, smrt i bolest kod nas taj mjesec postane od raznih idiota postane mjesec prepucavanja. Kič i formalizam nas ubiše. Naslijedi, zadrži, ne promišljaj i čitaj samo ono što ti daju u prežvakanoj verziji. I to ponavljaj ko pjesmicu cijeli život. Nemoj da ti se narod smije. U međuvremenu ne pokušaj nikada zapravo promišljati o onima čije rođenje slaviš ili ismijavaš ne bi li se bar u milionitom dijelu ugledao na njih.
Mrak vam je od tinte u očima koju ne znate čitati. Popalite slobodno sve knjige, ugrijte se malo od tog plamena kad vas već ljubav ne grije i progledajte malo od te svjetlosti kad ste već oćoravili čitajući. Za vas nisu pisane knjige, za vas se prave divne serije o tome ko je koga kada rodio, da li se Esmeralda rodila u nedjelju ili petak pa samim tim postala sama sebi strina. Ne davite nas glupe koji se u matematiku i kalendare ne kuže nego srcem svojim slijede i slave one ljude za koje smatraju da su bili uzori samilosti, pravednika, časti, poštenja i vole one običaje koji slave slobodu, svjetlost, jednakost i samilost.
I zato, u inat binarnim umovima, ograničenim kao jednakostranični trougao, svima nam blagoslovljeni dani u kojima se slave one vrijednosti i oni ljudi koji su nam donosili dobro, mir, slobodu i radost i palili svjetlo kada bi ljudski rod zamračio. Vrijeme je takvo da se svi trebamo sjećati svega što nas spaja i palimo lampice gdje stignemo u ovom mraku. Kandilje na munarama, svijeće u menorama, lampice na borovima… Za Mevlud, za Bozić, za Hanuku, za Novu… Neka upali svjetlo ko gdje može, bez razlike na koji način u dobro vjeruje. Samo neka nije mrak.
