Danas ćemo se, više nego bilo kojeg drugog dana, pozivati na prava. Ona naša, ljudska. Uskraćena.
Danas je Međunarodni dan ljudskih prava pa će se aktivisti potruditi da kažu kako su ugrožene manjine, dok su oni okupljeni u tek manja udruženja koja baš i nemaju pravo glasa, a samo lokalno mogu da se izbore za neka elementarna prava. Kazaćemo kako i dalje na brdovitom Balkanu govorimo o teškoj diskriminaciji žena, dok destine muževa u ovom momentu dijeli vaspitnopopravne šamare, a društvu je to jedva vidljivo golim okom. Kako djeca trpe najgore moguće oblike nasilja, dok neki otac diže ruku na ono što je stvorio, jer, eto, zapelo je pa nema para da ga školuje. Kako je LGBT populacija ona od koje okrećemo glavu. O inkluziji za osobe sa poteškoćama u razvoju, a onda ćemo se u septembru šokirati kada vidimo broj djece kojima je uskraćeno pravo na školovanje jer nemaju personalnog asistenta.
Osim toga, pravo mnogih nezaposlenih je i da rade i konkurišu za radna mjesta, ali, avaj, ona su već nekome drugom namijenjena. Naše pravo je i da jedemo, ali kakav kvalitet dobijamo u prodavnicama, ako za prodavnicu uopšte imamo?
Naše pravo je i da se liječimo, ali kako nas liječe? (Bože, o ovome mogu i roman da napišem)
Pravo mnogih nezaposlenih je i da rade i konkurišu za radna mjesta, ali, avaj, ona su već nekome drugom namijenjena. Naše pravo je i da jedemo, ali kakav kvalitet dobijamo u prodavnicama, ako za prodavnicu uopšte imamo?
Naše pravo je i život dostojan čovjeka. Ali, ovdje se teško zaslužuje to da budeš dostojan. U stvari, pet koljena unazad moraju da ti budu “dostojni” preci pa da ti život bude život. Ne bajka. Život! Nadam se da se razumijemo.
I politika je kurva. Nepravda i nečovještvo su se i u nju uvukle. Sjećate se slučaja “Sejdić i Finci”. Toliko smo se puta pozvali na situaciju od onomad da smo zaboravili kako se Sejdić i Finci zaista zovu. Zaboravili smo imena, a upravo ona su bila presudna kako bi im prava bila narušena.
Njima, Dervi i Jakobu, kao pripadnicima nacionalnih manjina, nije dozvoljeno da se kandiduju za najviše državne funkcije. A Evropa i svijet su urlali kako to mora da bude riješeno da bi BiH napredovala. Taj uslov, kao i sve druge uslove ostavili smo po strani. A započeli priču o podjelama, stvaranju trećeg entiteta pa i unitarizaciji BiH. U priči o novom ratu smo najglasniji. Niko nije spreman da Dervi i Jakobu u lice kaže da nema mjesta za Rome i Jevreje. Jer, manjina su. A manjina, dakako, nema pravo na glas, život, disanje.
Naše pravo je i život dostojan čovjeka. Ali, ovdje se teško zaslužuje to da budeš dostojan. U stvari, pet koljena unazad moraju da ti budu “dostojni” preci pa da ti život bude život. Ne bajka. Život!
Sejdić nije ni slutio, kaže, da će se situacija zakomplikovati, jer i sada vjeruje da je to “pravna stvar koju stručnjaci i poznavaoci ustavnog i međunarodnog prava mogu da riješe za par sati, ali pod uslovom da se politika ne miješa”. Nada se i da će presuda Evropskog suda za ljudska prava “do kraja njegovog života biti sprovedena, a ako se ne desi, ostaje kao obaveza mladima da to urade”.
Jakob Finci veli da je pred nama upitnik za pristup Evropskoj uniji, ali “kada dođemo do pitanja o ljudskim pravima napisaćemo kako ih BiH ne poštuje iz nekih svojih razloga”. Bez pravog obrazloženja.
I, gdje smo? Na koja prava se pozivamo? I do kada ćemo biti licemjeri?
I politika je kurva. Nepravda i nečovještvo su se i u nju uvukle. Sjećate se slučaja “Sejdić i Finci”. Toliko smo se puta pozvali na situaciju od onomad da smo zaboravili kako se Sejdić i Finci zaista zovu. Zaboravili smo imena, a upravo ona su bila bitna kako bi ima prava bila narušena.
S obzirom na to da ni za šta nismo u stanju da se izborimo i da sve, kao voda, prolazi pored nas, bilo bi dobro da i danas ćutimo. Da ne bodemo rane koje nismo u stanju da liječimo. Da ne izigravamo ljude, kada nismo u stanju da se ponašamo ljudski.
Da se ne lažemo, ni svijet ne može da se pohvali u potpunosti. Mada, istina je, tamo negdje se čovjek cijeni mnogo više nego kod nas.
Aktivisti će danas o statistici, bh. narod iz fotelje posmatrati “kakva smo to zemlja”. Dok mi u ploču, neko će u klin! I vrijeme ode, a BiH stoji.
Mandela: “Dok dozvoljavamo sopstvenoj svjetlosti da sija, nesvjesno dajemo i drugima dozvolu da urade isto”.
Ali, zaboravite. Neki su u BiH još davno svima nama ugasili svjetlo. Naučili smo da hodamo po mraku, ali ne i da nađemo prekidač.
