Draga moja Nađa,
Pišem ti iz onog što ću kad se budemo igrale u pijesku zvati nekad davno. Zovem te Nađa jer otkad zamišljam dijete koje me drži za ruku, zamišljam djevojčicu, princezu i znam joj ime. Jednom ću ti ispričati i kako sam ti se s tatom ubjeđivala zašto češ se zvati Nađa. Popustio je kad sam mu objasnila da ćeš da naslijediš sve njegove frćke iz djetinjstva, crnu kosu, boju mojih očiju i trepavice kao njegove, jer je i dalje najsimpatičniji kad jedva otvara oči za jutarnjom kafom, a trepavice se vuku kao pod četkicom i maskarom svjetskih vizažista.
Nemoj da mu kažeš, ali mislim da se malo otimao sa mnom za tebe. Samo malo.
Draga moja Nađa, draga moja princezo, znam da će zadnju riječ imati genetika, ali hajde da sanjamo tebe, s njegovom ili mojom kosom, s njegovim ili mojim očima, i bilo čijih prstiju na rukama i nogama. Hajmo sanjati tebe, koja ćeš, kakva god stigla na ovaj svijet, jedno dugo vrijeme biti univerzum naših svjetova. Princezo, možda ću prije ili poslije tebe roditi brata kojem će tata dati ime, kao kompromis tome što sam se izborila, argumentovano za tvoje ime, a deset drugih odbila bez ikakvog razloga, ali imam potrebu prvo tebi da pišem. Onako, ženski.
Draga moja djevojčice, mama jeste drugačija. I zato se mama bori za san s tobom. Hoću da ti kažem koje me sve dileme muče sad kad još nisi ni u vremenskom okviru mog života.
Mama ima malo neposlušnije mišiće i kosti. Znaš, dok budeš odrastala, jako često ćeš biti neprecizna, možda čak i smotana na onaj simpatični način kad natovariš sve igračke jednu na drugu, ubijeđena da ćeš uspjeti žonglirati sa njima preko čitavog stana, da skratiš proceduru kupljenja i vraćanja na mjesto. Obećavam da ću na toj urednosti istrajavati, ali da ti igre neće nedostajati. Mama je tako neprecizna čitav život, ali ne zato što želi, već zato što šta god radila desnom rukom, lijeva prati u stopu, isto kao drugari za tobom ponavljaju u igri dok sjedite na stepenicama ulaza.
Mama zna da će na putu do tebe vojevati neke bitke u ravni onih francuskih revolucija, jer to tako ide. Kilogrami, hormoni, fizička sprema. Mama mora da radi vježbe i bude ok, ne samo dok se nas dvije budemo družile u istom tijelu, nego i inače. I mama to jako često ne poštuje, u trci za vremenom, poslom, sitnim dnevnim zadovoljstvima. Znajući ti tatu, biće jedan oficir sa mnoštvom obuka dok sam trudna. Od zdrave ishrane, šetnje u toku koje će me držati za ruku, do masiranja natečenih nogu.
Možda ga preveslamo pa nam to bude nedeljni ritual, wellness kod tate! A možda bude fin, kao i obično, pa nam sam to priušti.
Djevojčice, kad budeš trčala, mama jako često neće trčati za tobom i za taj će dio biti zadužen tata. Nije baš neki sportski tip, ali je spreman na maraton kad priča o tebi. Ne mogu ni da zamislim kakav će biti kad stvarno budeš tu.
Mama niti zna niti trči, a ni ne usuđuje se. Jako često zapne i kad hoda. Podere koljena. Sažulja dlan dok se dočeka. I zbog toga najbolje trikove za zarastanje i prestanak peckanja zna.
Mama ima jedan ogroman problem sa spavanjem, voli da spava i neophodan joj je kvalitetan san da bi funkcionisala bez padanja i da vuče lijevu nogu. Tata ti je vampir po ustajanju, iako mu drugovi iz mladosti tvrde drugačije i kad te zamišlja, volontira već poslije posla da mama odspava. Znaš, to samo znači da voli tvoju mamu i tebe, koja još nisi stigla i da si mu i sad velika želja. I da vrlo pametno razmišlja o svojim roditeljskim obavezama, što će te vjerovatno i učiti da tražiš u svom životnom partneru.
Znaš, mami treba nekad više vremena za mnogo dnevnih stvari. Zato se tata uhvati prašine i usisavanja kad spremamo kuću, da ja ne padnem s nogu, a da stignemo sve. I vjeruj mi, baš je frajer kad to napravi.
Ali, frajeri misle. Frajeri osjete. Tako i on sa mnom, sjedne kad počnemo priču o tom kako ću ti objasniti zašto su ljudi drugačiji, kao da ima svo vrijeme svijeta za jednu dilemu i jednu temu, dok ja redam pitanja – Kako ću izdržati kad pojuriš sa svom djecom na igralištu, a ja ne mogu za tobom? Kako ću podnijeti kad te svježe samostalnu ne mognem pustiti jer ne mogu jurcati za tobom ako smo same? Kako ću te zaštititi od komentara djece u vrtiću i izaziv1anja u školi jer ti mama drugačije hoda? Kako ću ti objašnjavati koliko je štikla dobra ili ne i kako ću se s tobom radovati jer si ih obula, a ja to napravih tek koji put u pubertetu? Kako ću te posavjetovati za šminkanje kad se i ja često prepustim tuđim rukama jer svoje malo rjeđe koristim u te namjene? Kako ću te učiti skakanju u vodu ili plivanju, kad ni sama to ne radim baš najbolje? Ko će te naučiti vožnji bicikla? Ako ti kupim rolere, kako ću te naučiti vožnji istih? Hoćeš li me pustiti da ti budem suvozačica jer ne znam kad ću naučiti voziti, a ni opšta regulacija oko vozačkog mi baš ne ide na ruku? Ili, hoćeš li me pustiti na sanke, jer je to jedini način da podijelimo snježne radosti a da se ne polomim, izubijam i zagipsam? Kako ću te nositi po kući, a da ne padnem i povrijedim te? Kako ću se na vrijeme zaustaviti i zaštiti obje? Kako ću podnijeti kad ne mognem čučnuti da me zagrliš kad dođem s posla? Kad jedva ustanem iz klečećeg položaja, a da ti ne bude žao kad me presiječe bol u koljenu?
Kako ću te zaštititi od sažaljenja, od riječi koje bole čak i kad su najdobronamjernije jer nisu ono za šta se borim, a potiču od svih oko mene? Kako ću te naučiti zašto nije bitno nijedno ono obilježje različitosti, osim onog između čovjeka i nečovjeka?
I dok ja tako deklamujem pitanja, on deklamuje odgovore. Kaže, učićeš me roditeljstvu malo drugačije. I obeća da ćeš biti ponosna na mene. Kaže, ipak ću biti dio tima koji će te učiti za život.
Zato što mu vjerujem, zato ti i pišem. Čitaćeš i u pijesku i kad odrasteš. A u međuvremenu, nadam se da ću od ovih pitanja stići brinuti i o tvojim izlascima, ocjenama u školi ili najboljim kolicima u kojima ćeš se vozati.
Neka roditeljstva, princezo, nose izazove koje ne možeš izvojevati bez kompletnog tima. Nadam se da ćemo mi biti jedan takav!
Tvoja ili bilo čija mama to be
