Čega se bojiš? Koga se bojiš? I zašto?
Koliko strahu dopuštaš da te zaustavi, uspori, menja?
Šta će se desiti ako napraviš ono što istinski želiš, što te istinski veseli?
Kakvo zlo će se desiti ako jasno i glasno kažeš NE, ako odbiješ da radiš ono što ne smatraš da je u skladu s tvojim unutrašnjim?
Šta te to tako strašno čeka ako prekineš taj niz naučenih obrazaca?
Zašto se ne usudiš razbiti to stakleno zvono u kojem živiš?
Zašto stvari ne nazoveš pravim imenom?
Zašto vređaš, pljuješ, pretiš?
Zašto ne kažeš ako nešto ne razumeš? Zašto ne tražiš pojašnjenje?
Zašto mrziš ono što ne razumeš?
Odgovor je jedan: strah.
Strah od osude. Ostavljanja. Napuštanja. Usamljenosti. Gubitka.
Strah od novog, nepoznatog, neutabanog.
Strah da nećeš ispuniti nečija očekivanja. Strah da se nećeš uklopiti. U kolektiv, masu, društvo.
STRAH.
Može da bude poticajan. Pa da, iako ga osetiš, ideš napred.
Iako je prisutan i tu, živiš dalje, nekad čak njemu u inat.
Vrlo često je strah upravo suprotno – uništava.
Ruši.
Paralizira.
Koči.
Blokira.
Kolje.
Tebe, mene, nas, njih. Sve.
Ubija.
Sputava.
Jer ne znaš kako ga usmeriti, oblikovati, prilagoditi.
Ruši sve pred sobom, jer nismo naučene da se suočimo s njim. Pogledamo ga, sagledamo ga i nađemo rešenje. Ne. Nema toga.
Nema toga, jer upravo taj strah je to što nas drži na okupu. Skupa. Tu.
Zbog straha od kako-ću-sama-i-nezaštićena ne prekidaš nezdrav brak.
Zbog straha od reakcije roditelja ne napuštaš faks koji ti je dosadan.
Zbog straha od osude ne odlaziš od roditelja, iako imaš dovoljno godina da živiš samostalno.
Zbog straha od usamljenosti rađaš decu.
Zbog straha od obaveze i gubitka slobode ne rađaš decu.
Zbog straha od nemogućnosti plaćanja računa, strahuješ od gubitka posla, a onda zbog straha od gubitka posla – trpiš šefa kretena.

Zbog straha od reakcije okoline ne kažeš da ti je dosta svega, ne uzimaš predah, nego si tovariš na leđa još i još i još.
Zbog straha od zubara – ostaješ bez zuba.
Zbog straha od podsmeha – imaš strah od javnog nastupa.
Zbog straha od bolesti – previše često posećuješ doktora ili nikad ne posećuješ doktora – da ti ne bi otkrio nešto.
Strah od sopstvene seksualnosti te tera da umanjuješ tuđe seksualnosti.
Strah te ugrožava. Tebe, imunitet, zdravlje.
Zapamti – kad god si ljubomorna, to je strah.
Kad osuđuješ – strah je.
Kad mrziš – strah je.
Znoje ti se dlanovi, srce ubrzano kuca. Od straha. Opipljiv je, vidljiv.
Prvo osvesti da je to što osećaš – strah. Prihvati ga, prigrli ga. Pomiri se s njim. Tek tada možeš da upravljaš ti njime, a ne on tobom.
Svašta dobro može da se izrodi iz straha, samo je bitno savladati upravljanje njime.
Od srca ti želim da doživiš to iskustvo.
Želim ti da saznaš kako je kad crkavaš od straha, ali ipak učiniš to i izložiš se moru strave.
Želim ti da otkriješ da ništa loše se neće desiti ako si ispunjavaš želje, ugađaš, prihvataš sebe takvom kakva jesi.
Kad počneš sa suočavanjem, videćeš, stvaraju se prilike. Klupko se odmotava. Stvari počnu da se slažu.
Ne boj se.
I odgovori sebi na pitanje: šta bi učinila da te nije strah?