Budi me vrisak sopstvenih demona. Stoje raspoređeni po ćoškovima, kao pripadnici sekte i zure u mene. Hoću da vrisnem, ali nemam glas. Sama sebi ličim na Munkov Vrisak. Otvaram usta, ali oni su nijemi. Bulje u mene. Plaše me. Navučem jorgan preko glav, i onda osjetim njihove ruke po ramenima. Zovu me bez glasa, kada otvorim oči svako je u svom kutu. Gutaju me pogledom, tijelo mi se grči. Ne mogu da zaspim, a ni da se probudim. Preklinjem ih da odu, i tek tada shvatim da sam potpuno gola.
Čujem sirene automobila, čujem uzvike prolaznika da pazim, čujem vriske. Ne čujem se kako dišem. Osjećam da mi neko trese tijelo, skidaju mi povez sa očiju. To objašnjava mrak. Gledam uplašene šofere i pješake. Čujem šapate iz gomile:
“Vidite da je luda. Ko bi normalan sa povezom preko očiju hodao bulevarom?!
Plaše me jer slutim da pričaju o meni. Nepoznati ljudi. Stranci. Osjetim neki zagrljaj. Ne znam čiji. Ugodan je. Ugodne su nepoznate ruke, jer grle bez osuđivanja. Grle da privremeno utješe. Da izdržim prekor neznanaca.
Sjedim u nekom ljetnom haljetku na pločniku. Postajem bolno svjesna da ne nosim donji veš. Stid me. Stid me jer mi se naziru bradavice. Stid me adolescenata koji zure. Ne mogu da se pomjerim. Ne mogu da odjurim kući. Prikovana sam kao za stub srama. Izgleda da je danas moj dan za sram. Demoni se smiješe, ne puštaju me da odem. Prekrijem oči, ali vidim ih kroz prste.
Gutaju me pogledom, tijelo mi se grči. Ne mogu da zaspim, a ni da se probudim. Preklinjem ih da odu, i tek tada shvatim da sam potpuno gola.
Nekad sam željela postati pisac. Ne previše slavan. Čisto onako da mi zavide prijatelji, da se traže ponekad u mojim riječima. Postajem bolno svjesna da je ovaj plamen ispred mene vatra mojih pjesama. Gore. Dim je naizmjenično crn i bijel. Boli ih. Čujem vriske iz plamena. Čujem svoje junake, neke davne ljubavi, čujem i sebe kako se davim u plamenu, ali ne mogu da nam pomognem. Demon mi drži ruku na ramenu, kao saučesnik, ili kako neko ko me bodri. Ne mogu da izdržim. Bole me ove riječi što nestaju. Kida me. Ne mogu da spasim svoj rukopis. Ne mogu da se pomjerim.
Stefan mi je prvu put udario šamar kada me zatekao sa tatinom lovačkom puškom. Vrištao je, urlao, govorio da pustim, a ja sam samo držala ruku na njoj. Sjetih se da je to jedina stvar koja mi je ostala od oca, dok u glavi premotavam jasne upute kako da je čistim. Nikada je nisam očistila. Zagrlio me jako, i tek tada sam osjetila koliko drhtim. I da sam opet gola.
Demon mi drži ruku na ramenu, kao saučesnik, ili kako neko ko me bodri. Ne mogu da izdržim. Bole me ove riječi što nestaju. Kida me. Ne mogu da spasim svoj rukopis. Ne mogu da se pomjerim.
Zurim u Stefana dok spava. Miran je. Nekad mi čak izgleda da ne diše. Ispod tanke plahte nazire mu se erekcija. Više me to ne uzbuđuje. Čudim se sama sebi. I onda uhvatim njegov pogled, gledao me izbezumljeno, uplašeno. Skrenuvši pogled uspravio se u krevetu. Čula sam jecaj koji mu se iskrao kroz riječi:
Šta ti se dešava? Ne mogu više s tobom.
Pogledala sam u svoje ruke. Nož je tupo tresnuo o pod. Dugo je odzvanjao tup zvuk u mojoj glavi. Gledala sam u njegove ruke, kako ih grči i steže da mi opet ne udari šamar.
