Ljudi kontaju da fejkam sreću.
Misle da se pretvaram.
U posljednje vrijeme susrećem ljude koji mi postavljaju jedno te isto pitanje: “Jesi li ti stvarno uvijek tako raspoložena? Pozitivna?”
Ljudi misle da fejkam.
Kada se desilo da ljudi ne vjeruju u sreću?
Odnosno, kada se desilo da ne vjeruju da je sreća moguća?
U zadnje vrijeme mi se to pitanje vrzmalo po glavi i onda sam skužila. Pa zbog STRAHA.
Nas je ovdje na Balkanu strah velike sreće.
Velike radosti.
Uzmite samo naše stare izreke, one iz naroda –
Nemoj se smijati, plakaćeš.
Stavi kamenčić u cipelu kada ti je najbolje da te žulja (moja omiljena, ježim se na nju).
Nemoj trčati, pašćeš (e ovo već graniči sa ludilom mozga).
Sve je u znaku – taman kada nam je dobro, nešto moraš presjeći, jer pobogu nije dobro da je previše dobro.
Najobičnija glupost.
I kada nam tako iznova i iznova govore NE, mi se cijeli napunimo strahova. Od malih nogu. Puno nam je srce straha. Pune su nam vreće koje nosimo na leđima, strahova i obaveza.
Sve je NE, NE, NE, umjesto DA, DA, DA.
Da probaj, nema veze ako ne uspije.
Da, idi, nema veze ako ćeš se vratiti.
Da, potrči, nema veze ako padneš. Ustaćeš.
Kod našeg naroda NE je omiljena riječ.
I naravno da te je onda strah. Strah te od neuspjeha, strah te od uspjeha, strah te od starenja, strah te od šta će narod reći, strah te od razvoda, strah te od toga da budeš svoj, strah te od svega. Strah te od svačega.
I tako godinama, dok se ne pretvoriš u odraslog, nepovjerljivog, uplašenog čovjeka koji sumnja da sreća postoji, jer pobogu desiće se da zaplačem ako se od srca smijem.
SREĆA je moguća i trajna samo tamo gdje je ODSUSTVO straha.
I, u stvari, jedino čega se čovjek treba riješiti u svom životu da bi bio iskonski srećan – jesu STRAHOVI.
Ne tražite sreću TAMO NEGDJE i KADA BUDE TO onda će biti ono, već se rješavajte svojih strahova. Jer kad njih nema, nemate razloga da čekate, odgađate, sumnjate, odustajete.
Nakon tri godine čačkanja po sopstvenoj nutrini, tri godine neprestanog rada na sebi, svojoj duhovnosti, spoznaji, ono što je za mene NAJVEĆI blagoslov i ono zbog čega sam ja u nekom stalnom osjećanju sreće (sa naravno malim oscilacijama, jer hej, ima još posla) jeste samo zato što sam spoznala i umanjila uticaj kojekakvih usađenih, vještačkih i nenormalnih strahova.
Pašću?
Pa šta. Ustaću. 1000 puta ako treba.
Šta god da se dešava, ja se ne bojim.
I od tada letim. Kao ovi baloni 🙂
Nije bilo lako, ali vjerujte mi, vrijedilo je.
p.s. istraživanja pokazuju da se oko 90% stvari koje nas je strah i koje prebiramo u glavi u nedogled Šta Bi Bilo – Kad Bi Bilo, nikada ne dogode.
Ne lupajte glavu ubudale.
I tjerajte strahove, jer 90% ih je imaginarno.
Samo budite srećni 🙂
Ništa loše vam se neće desiti.
