Ali ništa, ništa mi nikad u životu nije bilo tako teško kao dva mjeseca bez Lole.
Oduvijek sam je htjela, takvu čupavu, svoju, glasnu, važnu, punu neke neobjašnjive potrebe za pravdom, taj mix mene i njega, ta emocija koja živi u svakom njenom pokretu, taj spektar boja u njenim očima, pokretima, radnjama, dodirima.
Oduvijek sam htjela da budem majka. Da volim tako da se planete pomjere od tolike ljubavi.
I onda me sklone od nje. 400 km daleko. U sobu 2 sa 2.
Pristala bih na duplu hemiju, na duple igle, na dupli horor kroz koji prođeš za samo minut njenog mirisa, za jedno njeno “Ti si moja slatkica”.
Prvi put je nisam nikako ni vidjela. Sebično sam njoj uskratila sebe da ne bih plakala. A onda drugi put, taj duži, moja Nadežda mi je objasnila da sam sebična i da se moram sabrati 15 min dnevno da bih je vidjela.
Tih 15 minuta… ne znam. Ne znam kako čovjek to preživi.
Sada, tri mjeseca nakon bolnice postoji jedna igra koje se ona ne igra sa mnom.
Doktora.
Pregleda sve. Drugare, tatu, sebe, igračke.
Mene ne.
Meni kaže: Ti si, mama, zdrava.
I nema te toplote suza koje bi oprale taj osjećaj.
Nema te količine suza koje bi utopile strah da će me nekad neko opet odvojiti od nje, dok ona ne odluči da je vrijeme da ide.
I zato svima vama koje ste sad u bolnici, sve majke koje su da bi pomogle sebi morale da se odvoje od onih koje vole najviše, želim da vam kažem: Plačite. Savim je u redu i nije znak slabosti. Plačite, jer će vrijeme brže proći i doći će zagrljaj koji izlječi sve.
A vama koje niste i nećete ni biti nikad želim takođe da kažem:
Opustite se.
Volite ih.
Grlite.
Ručajte sendvič od čokolade.
Na igralište obucite novu haljinu.
Spavajte duže.
Gledajte zajedno crtani.
Kupite iste pidžame.
Dani su kratki, ljubavi treba nešto dugo kao što je majka.
Jedina osoba čija se ljubav nikad ne završava.
