Jednom si me pitala, dok smo još bile djeca, zašto samo tebi nikada nisam napisala priču. Nisam ti ništa odgovorila, sjećam se.
Nisam ni sama znala zašto, a voljela sam te. Jako!
Bila si drugačija. Posebna. Baš kako ja volim. Čudakinja. U istom trenutku toliko jaka i toliko slaba. Odrasla, a dijete.
Da sam pisac mogla bih najljepšu i najtužniju knjigu napisati, da znam slikati mogla bih naslikati najljepšu sliku. Još uvijek pamtim svaki dio tvoga lica, tvoje ruke, zube, za koje si samo ti vidjela da su krivi. Ja sam vidjela samo prelijep osmijeh. Pamtim naš prvi susret i djevojčicu u teksas šortsu na tregere.
Pamtim naše male i velike odmore, naše rođendane, izlaske, druženja. Zaljubljivanja i prve simpatije, a uz to i naše suze. Naše prvo pijanstvo. Naše studentske dane, ispite, silne pauze,naše klupe, studentske noći. Pamtim!
Naš prvi ispit. Sjećam se kao da je juče bilo, poranile djevojčice prije svih. Plačemo i držimo se za ruke, kao da je došao sudnji dan. Šta da kažem čika Slavku kad me pita za tebe? Gdje je drugi anđeo? Zašto smo se razdvojile? Kako da mu kažem da te nisam držala za ruku kad je trebalo? Još uvijek osjećam ukus čokoladne kugle iz Pingvina koji smo dobile od čika Slavka, koju smo jele u WC-u. I danas se pitam zašto? Pa bile smo čudakinje. Eto zato. Suze su nam išle od smijeha dok smo ga jele. Čudakinje!
Nismo se družile s ostalim kolegama, nismo ispijale kafe za vrijeme pauza, nismo voljele buku ni miris cigareta. Zato smo najčešće bile same ili sa čika Slavkom. Drugi nisu shvatali, činile su nas srećnima neke druge stvari. Brati ljubičice na pauzama između predavanja, mnogima se činilo smiješno i blesavo. Nas je oduševljavalo.
Nismo se odvajale i zato nas često nisu razlikovali. Navikli su se na nas dvije i doživljavali svi kao jedno, profesorii su znali reći da živimo u simbiozi.
Voljela bih da me i sada probudi tvoja poruka u kojoj kažeš da pogledam kroz prozor i ne propustim prve pahulje. Za mene je prvi snijeg bio čaroban, a sad…
Voljela bih i sad da mi neko ubere cvjetić dok trčimo na predavanje, ispit ili bus, kao što si ti to radila, kad sam se najmanje nadala. Taj jedan mali cvijet ubran pokraj puta je mogao da popravi dan, da izmami osmijeh.
Voljela bih da me opet vučeš za ruku dok trčimo na bus. Ti si bila ta koja je uvijek govorila da ćemo stići, a ja da ćemo zakasniti. Nisi odustajala.
Voljela bih da opet idemo u naše butike i oblačimo se najblesavije, pravimo grimase i šašave fotke. Voljela bih da ponovo podijelimo zrno smokija, nismo se nikada mogle dogovoriti čiji je zadnji komadić. Da jedemo slatkiše i da pretjerujemo u tome, da pomentosavimo od previše Mentosa.
Voljela bih da opet ne slušamo profersore i dopisujemo se, igramo vješala, ometamo predavanje i odjednom prasnemo u smijeh.
Voljela bih da u busu slušamo cajke, a svima kažemo da mi to nikad ne slušamo.
Voljela bih da sam te još više izluđivala s fotografisanjem.
Voljela bih da idemo na sankanje s djecom, uklapale smo se, bile smo djeca u duši i vrlo male. Zbog toga i nadimci Zerica i Bobica.
Voljela bih da te još jednom pogledam i da mi samo jedan pogled kaže sve.
Voljela bih da me još jednom zagrliš, jako, kako samo ti to znaš.
Voljela bih da smo napravile spisak svih pjesama s našim imenom, o kojem smo toliko pričale.
Voljela bih da uživamo u našoj tišini jer “Tišine ne možeš poklanjati svima. Tišine ne lažu. Tišinom srca pričaju”.
Voljela bih da si mi manje pričala o svojim strahovima.
Voljela bih da si upoznala moju kćerku. Vas dvije, obje Račice, već sada vidim sličnosti.Voljela bih da sam ti uspjela reći mnogo toga.
Voljela bih da je sve moglo biti drugačije.
Više od svega bih voljela da nisi otišla!
P.S. Volim te i žao mi je!
Piše: Jelena
