Neki dan mi je kolega ispričao detalj dokumentarca koji je pogledao i od tada ne uspijevam ne misliti na to. U glavi mi je scena koju nisam vidjela ali je mogu vjerno zamisliti. Radi se o sceni u kojoj žena samu sebe oplođuje, u privatnosti svog doma, s nogama na zidu, spermom donora kojeg je, također sama, odabrala.
Da ponovimo, žena sama odabere donora, vjerojatno sama plati uzorak, sama preuzme paket, sama se osjemeni, tj. oplodi (injektira si sjeme nekog muškarca nekom špricom koju je dobila u istom paketu gdje je i priručnik), sama svrši (jer piše u uputama da bi nakon injekcije bilo najbolje da masturbira kako bi orgazmom spermiji lakše prodrli do mjesta gdje je spremna jajna stanica) i SAMA zatrudni.
Na stranu slučajevi poput lezbijskih parova ili parova kojima je to jedini način da dobiju (biološki) svoje dijete (iako i tu ima drugog načina, npr. posvajanje), ali to su i dalje PAROVI. Mama i tata, mama i mama….
Prva reakcija nakon što sam čula sporni detalj filma bila mi je, naglas:
“Što je sljedeće? Za koju godinu mogle bismo imati farme muškaraca jer očito su nam svakim danom sve manje potrebni.”
Kolega je na trenutak ostao u šoku očekivajući kako ću ja, kao jedno emancipirano žensko biće, skakati od sreće jer tako nešto postoji. E, neću. Neću skakati od sreće jer ovo je, po mom mišljenju, samo korak ka tome da ostanemo same ili da nam muškarci postanu još više nesposobni i nepotrebni. Nije sve crno i bijelo, slažem se, ima ovakav postupak puno prednosti ali razmišlja li itko o njegovim nedostacima?
Ako mene pitaš, bolje je da slučajno zatrudniš u nekom klubu s nekim koga si te večeri upoznala jer barem ti je tad bilo lijepo, družili ste se neko vrijeme i možda ćeš imati kasnije nešto za ispričati vlastitom djetetu, unucima, a možda ćeš imati i neku očinsku figuru za ponuditi djetetu, ne morate biti zajedno, ali ovako gotovo sigurno nećeš… Zamišljam razgovor s djetetom nastalim putem prikazanim u spornom dokumentarcu:
“Mama, a kako sam ja došao na svijet?”
“Tvoj otac je stigao poštom. Ne cijeli, samo dio koji mi je bio potreban. Ja sam sve obavila sama. Ali poštar je bio zgodan!”
S kurom antibiotika družiš se dulje nego s ocem vlastitog djeteta? Gdje je to normalno? Znam, ovaj postupak oplodnje može biti spasonosan u nekim situacijama, ali sirotišta su puna i unatoč faličnom sustavu nije to nemoguće uz veliku količinu živaca i strpljenja. Zbilja ne vidim smisao u isforsiranom donošenju nove jedinke na svijet dokle su druge, zdrave, prave i žive, gladne i zanemarene i traže da ih netko voli i brine se za njih.
Osim djeteta koje u startu, kao samohrana majka kojom želiš biti, lišavaš njegovog oca, poruka koju šalješ muškarcima je da ti možeš sve sama.
Već imam hoklicu (drvenu stepenicu) da se popnem na nju ako nešto u stanu ne mogu doseći, živim sama, mogu i želim sve sama, ali… ne mogu se zagrliti sama. Ne mogu pričati sama sa sobom kad mi je teško i ne mogu se baš uvijek samoutješiti. U krevetu se ne mogu zagrijati sama. I neću.
Odgojena sam u relativno patrijarhalnom okružju iako mi je majka imala čvršću kičmu od oca i realno mi nedostaje očinska figura zbog čega vjerujem da se svaki muškarac voli osjećati korisnim i POTREBNIM. Ima već par mjeseci da doma imam veliku špricu silikona za pločice i čekam da je onaj koji ima y kromosom upotrijebi na mjestima na kojima su fuge popucale. Nije da to ne mogu sama, nije da to ne bih napravila već 378 puta, ali hoću da i on ima neki osjećaj koristi u tom odnosu (naravno, nije to jedini primjer). Prošla veza mi je završila kad me tadašnji nije više imao čemu naučiti i kad me prozvao sa: “Stalno si na poslu, nema te nikad doma.” Toliko o prednostima emancipacije, ganjanja snova i karijere…
Nisam stigla niti spomenuti da mi je potreban da se s našim djetetom penje po trešnji, da ga digne kad padne s bicikla na kojem su još pomoćni kotačići jer ja u tom trenutku imam drugo na sisi, a ručak mi je već treći put taj tjedan zagorio. Ja mogu sve sama, jelda?
Nije sve crno i bijelo, ali generacije koje su imale oba roditelja (u braku, zajednici ili razvedena) ispale su većinom sjebane… Ne želim si ni zamišljati što će biti s ovima.
Zagrljaj svima,
Ana.
P.S. O ovoj temi bi se moglo pisati danima i tjednima, iz raznih kuteva, moguće i da hoću jer me toliko potresla.
P.P.S. Ni u kojem slučaju nije namjera ikoga uvrijediti.