Lole iz komšiluka

Šta nakon što ti kažu da nisi više bolesna?

Mislite da je dijagnoza kancer strašna?

Mislite da su kosa, trepavice, mučnine, igle, bolnice problem?

Tako sam i ja mislila.

Piše: Brankica Raković

Foto: Privatna arhiva

Ali to je tek vrh ledenog brijega. A kad ostaci vašeg života udare u ono ispod što se nalazi – nastane haos.

Jer eto vas tu, napolju ste, rekli su vam da bolesti za sada nema, slobodni ste na neko vrijeme.

I tad počne sve.

Strah – da će se vratiti. Svako čekanje nalaza je za reanimaciju.

Tijelo – nit vi znate njega, nit ono vas.

Ljudi – ne znaju šta da očekuju od vas, ali očekuju. A očekivanja su početak svih zajeba.

Život – toliko toga niste, i toliko toga sad želite. Da nadoknadite, da uradite, da preduhitrite, da udahnete, da stignete.

Vi – vi ste ključ i problema i rješenja. Trčite, ne odbijate, ne razmišljate. Kao da će vam život opet pobjeći. A zaboravite da je svaki dan svakako posuđen.

A ne možete. Ne možete nikako.

Ne mogu kosti. Ne mogu mišići.
Čulo ukusa nemate. Mozak ne može jer je zbunjen. Ruke ne mogu. Noge ne mogu.

Foto: Privatna arhiva

I znate šta je najteže shvatiti? DA NE MORATE. (Primjenjivo i na zdrave ljude)

Ko vam može zamjeriti ako se baš sad rasplačete, ma gdje da se nalazite?
Ko vam može zamjeriti ako se raspadnete i zamolite da vas neko pokupi?
Ko vam može zamjeriti ako ponekad poželite da nestanete ispod jorgana?

Niko. Ali oporavak počne kad ti prestaneš da zamjeraš sebi sve to. Jer za druge je lako.

Ti si svoj najveći (ne)prijatelj.

Zato sjedi gdje si.
Digni noge.
Mahni neredu.
Zagrli pidžamu.
Spavaj 7 puta dnevno.
Plači.
Pozovi nekog da ćuti s tobom ili svima koji bi to željeli reci da ne želiš. Ali probaj da ne objašnjavaš zašto ne želiš.

I ja ću. Evo, obećavam, bora mi mojih i ožiljka od zračenja.

Pročitaj još

Od iste osobe




Najnovije