Žao mi je. Ali neće.
Mi smo ono što je svaka godina učinila od nas, a tačno onako kako smo joj dozvolili. Mi smo ono što smo sebi dozvolili da osjećamo i formirali su nas ljudi koje smo primili na svoju životnu parcelu. Mi smo imali jedan početak i imaćemo jedan kraj. Sve ono izmedju je jedna ogromna priča s poglavljima. Žanr odredjujete sami.
Jer kako mislite da nešto može da počne ispočetka, kad vas je svako iskustvo oblikovalo, ne možete odjednom postati okrečen zid. Čak se i na njemu uvijek vide tragovi prethodnih majstora.
Zato, bilo bi lijepo kad bismo ovako, natrpani lijepim željama, razmišljli stalno. Kad bi nam nada bila pogon, ma koliko da glasovi mase govore da nikad gore nije bilo. Kad bismo iznenadjivali svoje najdraže jubavlju i sitnicama, neobojeno nikakvim danima, obojeno samo potrebom da znaju da nam znače.
Teška su vremena. Neizvjesna. Iskušenja na svakom ćošku. Teško je odrediti prioritete, jer nam odvlače pažnju na sve strane.
Nikad nije bilo potrebnije biti dobar čovjek, a nikad to nije bilo tako malo cijenjeno. Mood preživljavanja uključen davno. Malo nam vremena ostaje da budemo radosni.
Ali zato, kad ste radosni, budite radosni za sve pare. I svaki dan budite radosni bar 5 minuta. To je kiseonik za duh.
I budite zahvalni.
Sebi, jer ste dobar čovjek koji voli život.
Njima, jer su tu i uče vas.
I njima drugima, jer bacaju kamenje pa tačno vidite gdje ne treba da stojite.
Prirodi, jer ste vi i vaši najdraži zdravi.
I vjerujte. U sebe i sve ono što jeste ili ćete tek postati.
I volite. Jer samo će ljubav spasiti svijet. I ništa drugo.
Srećno vam novo poglavlje.
