„Samo da porastu pa da dušom danem. A lijepo mi je majka govorila: ‘Ne žuri, gdje letiš’. Nisam slušala, mislila sam da će biti lakše ako sve što sam planirala rodim u dvije-tri godine. I. Eto ga sad. Zaboravila sam kako izgleda češalj. Sapunom se natrljam gdje stignem pa isperem. Kupanje ovlaš. Hahahahahah… Dođe mi katkad da kosu počupam, a onda shvatim koliko sam srećna jer sam majka“.
Suzana Stojić je u ovih nekoliko rečenica pokušala da objasni kako izgleda život majke koja nije željela da pravi veliku generacijsku razliku između djece.
„A muž? On radi. Radi i kad ima i kad nema šta da radi. Valjda da ih ne bi čuvao. Pa znate li vi šta je to kad u kući imate trogodišnjaka i dvogodišnjakinju?! U početku sam sve skupljala i sklanjala za njima. Sad se igramo, razbacujemo… Preko dana imamo koridore kojima možemo da prođemo. Uveče oni u krevet, a ja džogerišem… Nemam neku pomoć. Na početku niko nije reagovao na moje vapaje. Sad sam oguglala. Razmišljam. Pa mnoge žene kukaju kako nemaju ispunjen dan, moj je savršen. Ne mogu više drugačije da zamislim svoj život. Zajedno će u školu, onda ću odmarati. Ne karikiram, života mi. Ali, sada stvarno, nisam se pokajala. Opet bih sve isto napravila“, kaže.
Samo da porastu pa da dušom danem. A lijepo mi je majka govorila: “Ne žuri, gdje letiš”. Nisam slušala, mislila sam da će biti lakše ako, sve što sam planirala, rodim u dvije-tri godine. I. Eto ga sad. Zaboravila sam kako izgleda češalj.
Mame-oktopodi. Ovako same sebe vole da zovu. Ne žale zbog odluke, mada priznaju da im je nekada teško. I da nemaju vremena za sebe. A tako bi voljele samo pet minuta nasamo sa samom sobom.
I Adrijana Čapko Babić svoje iskustvo rado je podijelila sa Lolama.
„Još pre nego sto sam rodila stariju kćerkicu, želela sam da imam dvoje dece sa malom razlikom u uzrastima. Sve to iz nekoliko razloga. Prvo, borila sam se sa tumorom materice, koji sam uspešno izlečila i želela sam da imam decu pre nego što se on eventualno vrati. Drugo, sama sam bila 14 godina i niko nije bio srećniji od mene kada sam konačno dobila sestru. Želela sam da i moja deca imaju jedna drugu, da uvek imaju društvo za igru da ne bi bila usamljena kao što sam često bila ja. Naravno da sam imala i strahove, pogotovo nakon što se moja prva devojčica rodila. Najviše sam se plašila hoću li moći i mlađu kćerku da volim istim intenzitetom. Naravno, čim su mi stavili mlađu devojčicu u ruke, znala sam da su strahovi bili bespotrebni“, počinje Adrijana.
Starija djevojčica u početku je, priča ova mama, bila više radoznala, nego vođena bilo kojom drugom emocijom. Kada su joj roditelji pokazali sestru, dodirnula je i zbunjeno pitala: “Šta je ovo”. Sada, poslije tri mjeseca, sestru umiruje kada plače, nosi joj dudu, baci prljavu pelenu u kantu…
Naravno da sam imala i strahove, pogotovo nakon što se moja prva devojčica rodila. Najviše sam se plašila hoću li moći i mladju kćerku da volim istim intenzitetom. Naravno, čim su mi stavili mlađu devojčicu u ruke, znala sam da su strahovi bili bespotrebni.
„Nije toliko teško koliko sam mislila da će biti jer obe spavaju veoma lepo. Mlađa već mesec dana spava celu noć, tako da nije mnogo naporno. Starija ide u vrtić, gde neprekidno priča o sestri. Vaspitačice već sve znaju o njenoj Jani. Dok je ona u vrtiću, ja imam vremena da se posvetim bebi. Kada se vrati kući, tu je i tata koji onda preuzme brigu o jednoj devojčici dok se ja posvetim drugoj. Najveća gužva je kada su obe sa mnom kod kuće. Tada starija insistira da sve dobije ‘sad i odmah’, a to je najčešće onda kada ja hranim ili presvlačim bebu. Nastaje problem i kada su obe gladne u isto vreme. Tada postajem ‘mama oktopod'“, objašnjava.
Najveća žrtva u cijeloj ovoj priči je, ističe, muž, jer neko mora da bude „kolateralna šteta“.
„Nedavno sam povukla stariju devojčicu iz vrtića, da ne bi dobila grip koji je zavladao i da ne bi zarazila bebu. Međutim, muž je dobio grip i zarazio obe devojčice. Onda sam, umesto da i njemu pomognem, više bila ljuta na njega što mi je ‘zarazio decu’ pa je bio prepušten sam sebi, iako svi znamo kakvi muškarci mogu biti kada su bolesni“, kaže Adrijana.
Starija ide u vrtić, gde neprekidno priča o sestri. Vaspitačice već sve znaju o njenoj Jani. Dok je ona u vrtiću, ja imam vremena da se posvetim bebi. Kada se vrati kući, tu je i tata koji onda preuzme brigu o jednoj devojčici dok se ja posvetim drugoj.
Mama Marija Topić voli da se našali na svoj račun. Rodila je dvojicu dječaka i djevojčicu. Blizanci imaju tri godine, a stariji dječak četiri.
„Pitam se gdje mi je pamet bila, a onda mi drugarice kažu: ’Znaš ti gdje’. Ma sve je ovo super. Jeste naporno. Jeste da ne spavam. Jeste da imam tikove noću, jer me oni danu rastrzaju, ali volim da im se posvetim maksimalno. Mnoge prijateljice okrenule su mi leđa jer nisam imala vremena da s njima pijem kafe. Žao mi je, sada imam važnijeg, najvažnijeg posla. Uživam sa djecom, iako je nekada sve ovo pravi horor“, priča Marija.
Ali, ako imate podršku i pomoć u kući, onda sve ovo, poručuju mame, i ne mora da bude taj horor.
Pitam se gdje mi je pamet bila, a onda mi drugarice kažu: ’Znaš ti gdje’. Ma sve je ovo super. Jeste naporno. Jeste da ne spavam. Jeste da imam tikove noću, jer me oni danu rastrzaju, ali volim da im se posvetim maksimalno.
Adrijana bi rekla: „Nosi mnogo benefita. Duplo ljubavi, duplo sreće, duplo uživanja i ponekad duplo umora. Da opet treba da odlučim da li bih napravila malu razliku između dece? Da, opet bih isto uradila“.