Sećam se mirisa šampona od koprive ili breze u litarskom pakovanju, prevelikom za malene ruke koje bi da ga istresu na glavu. I žutog top balzama iz kesice, koji je trebalo kosu da učini mirisnom i lepršavom za prvi školski dan u nedelji.
I mame koja užurbano namešta posteljinu na razvučenom trosedu, jer još hiljadu čuda ima da završi dok mi ne legnemo.
I tate koji kuka na ponedeljak, jer u firmi se, ko u seriji, počeli kotiti neki Kurčubići i Jataganci, i poštenom sve više buja knedla u grlu i sve mu teže da svoj posao radi.
Sećam se odjavne špice Dnevnika i mene i brata kako u pižami, sklupčani na fotelji, čekamo početak serije i molimo Boga da zauvek traje, jer je odjavna špica značila pranje zuba i odlazak u krevet. Bez obzira na stanje budnosti.
Bilo je i tada nečeg setnog u toj pesmi „Ja hoću život“ i glasu Dade Topića, samo mi deca to nismo mogli da razumemo ili objasnimo, a i bila su drugačija vremena.
Danas, trideset godina kasnije, osećam ponovo tugu kada je čujem. Samo ovog puta je mnogo jača, razdornija. Podseti me na osamdesete i na sve ono što se već tada moglo naslutiti.
Podseti me na odrastanje u kom se nije moglo čuti da neko pičakara jer nema posla, već što ponedeljkom mora na posao, kad se letovalo preko sindikata firme na milion rata, kad se tako lako i bez straha odlazilo u Hrvatsku, u Sloveniju, u Trst u šoping i familijarno na letovanje u Grčku, uglavnom autima sa krznenim sedištima. Kad su se komšije družile i na mobama međusobno ispomagale. Podizali jedni drugima kuće, krunili kukuruze. I sve to složno.
Kad su se muškarci pod šatorom ispraćali u vojsku.
Kad su se deca igrala na ulicama žmurke i školice, lastiša i kompanije, udaljena i nezinteresovana za televizijski program sve do 19.15 i Laku noć, deco.
Kad smo brojčanik na telefonu prstima okretali pet minuta pre nego zazvoni na drugoj strani. Kada smo se verali na štule, i vrištali kada čovek sa medvedom na uzici prođe ko atrakcija kroz naše mesto. Kada s prolećem stigne cirkus.
Kada je od svega bilo važnije juriti i znojiti se po livadama, kada nije bilo deteta koje u kosu nije pustilo vaške i roditelja koji ih ubijaju jedinim postojećim šamponom.
Kad se nije lomila glava gde naći organsko, jer je sve mahom bilo organsko.
Kada se dete vaspitavalo instinktivno, a ne pomoću 876 raznih knjiga sa raznim teorijama šta je za njega dobro. Podrazumevalo se da bi majka i otac to najbolje trebalo da znaju, posmatrajući ga, ljubeći ga, rastući sa njim.
Kada smo slušali kasete u ogromnim kasetofonima, premotavali traku drvenom olovkom i presnimavali nekog Boru Spužić Kvaku najnovijim pesmama Dragane M. i Južnog vetra.
Kada smo se vraćali sami iz škole i sami u nju odlazili. Kada nije bilo budala i manijaka da te presretnu, preplaše, pokradu, danas nabujalih ko plesanj svake vrste. Kada je bilo normalno da u povratku odeš međ grane ringlova ili jabuke i zadržiš se tu do prvog mraka. Pa dobiješ batine jer te dugo nema, jer nije bilo mobilnih da se javiš.
Kada je sve teklo nekako prirodno, neusiljeno, bez preterane napetosti i ogromnih strahova, i još većih preispitivanja. Kada nije bilo ovolike otuđenosti i zbunjenosti. Kada nije bilo ovoliko informacija i mudraca koji sve bolje znaju od nas samih.
Kada si mogao uveče da legneš bez jakih bolova u stomaku i glavi, jer sve što si mogao da vidiš na TVu bilo je nekoliko zabavnih emisija, Znanje i imanje, po koji domaći film i serija. Nije bilo buljuka informacija koje nas danas snažno guraju u ponor.
A onda se, naizgled preko noći, sve promenilo i nestalo. Stavljeni smo u neke duge redove da čekamo hleb i mleko i ulje, i u neke duge, predugačke kolone u kojima ostavljamo svoje kuće i stabla višnje i krave i kozu i psa i odlazimo u tuđe.
I mama je odjednom tako zabrinuta, i stalno nosa neke čekove koje pokušava da unovči, jer bratu treba da plati mesečnu kartu do Novog Sada. I stalno nešto preračunava, sabira i oduzima. Tatina firma umesto plate deli višemetarske bonove na belom papiru sa lošom štampom kojima u jednoj prodavnici može da se pazari samo ono što je preostalo na pustim rafovima.
Mojoj komšinici, psihičkom bolesniku, sve je gore.
Prestala sam da pišem pisma jer markice su postale tako skupe i samo za jedan dan dobijale su nekoliko nula u svojoj ceni.
Niko više ne odlazi na letovanje i ne slika se sa magarcem, pomodrelih usana, mobe polako iščezavaju, ljudi se povlače u svoje kuće, spuštaju roletne, beže u sebe očekujući najgore.
I najgore je stiglo. I to ne samo tad, već još nekoliko puta posle toga. I svaki put je, čini se, bilo mučnije i teže za zaboraviti. Ljudi su se okrenuli jedni od drugih, podelili se ko da nikad vodu iz istog bunara nisu uzimali. Razbuktala se mržnja ko kakva godinama nenahranjena zver, a kad se ona probudi teško šta je može uspavati, i nahraniti. Ona tera do samog kraja dok ne uzme previše od svega.
I svaki put smo se povređeni i tužni nostalgično prisećali prošlih vremena koja, takva kakva su bila, nisu mogla dugo da traju. Neko je pljunuo na samoupravni sistem, drugi ga sa setom vaskrsavaju.
Danas se, evo, ponovo emituje serija „Bolji život“. Po ko zna koji put. Kao podsećanje na ono što je bilo i na ono što više nikada neće biti.
I uprkos brojnim reprizama kroz različita vremena i različite politike, biće da je ostala jednaka težnja ljudi za boljim životom.
A taj bolji život, kada bi nas neko pitao šta je, ne bismo umeli da definišemo.
Jer bolji život jednostavno osetiš u grudima.