Bilo je mnogo objašnjenja zbog čega pol utiče na visinu plate, ali u proteklih nekoliko godina jedno od dominantnih je to što žene ne pregovaraju u istoj mjeri kao muškarci.
I ovaj razlog sa sobom nosi potencijalna rješenja – u proteklih nekoliko decenija pojavile su se radionice o pregovaranju, časovi i tutorijali koji žene i mlade djevojke uče kako da traže više novca. Iako je takav pristup dobronamjeran, on krivi žene zbog toga što ne pregovaraju i traži od žrtava rodne neravnopravnosti da budu agenti promjene. Osim toga, on prelazi preko rodnih pretpostavki i očekivanja – samo zato što pregovaranje pomaže muškarcima ne znači da će biti od koristi i ženama.
Džezimin Bisin-Kazino (Yasemin Besen-Cassino), profesorica sociologije na Univerzitetu “Montclair State”, u svojoj novoj knjizi “The Cost of Being a Girl” istražuje rodne neravnopravnosti na tržištu rada koje se pojavljuju kod zaposlenih tinejdžera.
“Pogled na ta rana radna iskustva znači da je moguće eliminisati neka uobičajena objašnjenja o razlikama u plati. Većina tinejdžera nije u braku, nemaju djecu i skoro svi imaju manje-više isti nivo obrazovanja i vještina”, izjavila je Džezimin za portal Londonske škole ekonomije i političkih nauka.
Za potrebe istraživanja Džezimin je uradila eksperiment u kojem je učesnike pitala da li bi povećali platu bejbisiteru. Svima njima je predstavljena sljedeća vinjeta:
Prije nekoliko mjeseci ste zaposlili Moli/Džejka (Molly/Jake) za čuvanje djece. Čuli ste sve najbolje o Moli ili Džejku od djece, a sami Moli ili Džejk su rekli da uživaju u svom poslu, da su izgradili snažnu emotivnu povezanost sa djetetom i da bi voljeli da nastave sa radom. Djetetu se posebno sviđa to što Moli ili Džejk donose grickalice dok ih čuvaju. Nakon šest mjeseci rada, Moli ili Džejk su tražili značajnu povišicu. Vi to sebi možete priuštiti, ali vjerujete da biste mogli pronaći nekog drugog ko bi čuvao vašu djecu za isti iznos.
U ovu vinjetu su ugrađene dvije eksperimentalne manipulacije. Prva je pol – učesnici su dobili ili bejbisitera Džejka ili bejbisiterku Moli. Drugi razlog za korištenje eksperimentalne metodologije je potreba za poređenjem muških i ženskih bejbisitera s obzirom na to da veoma mali broj muškaraca u svijetu radi taj posao.
Drugo eksperimentalno stanje uključuje emotivni rad. Ranije istraživanje je ukazalo na centralnu važnost emotivnog rada prilikom zapošljavanja, tako da je cilj da se testira da li je emotivni rad takođe centralan i za razumijevanje o povišici. Drugim riječima, da li bi roditelji nagradili bejbisitere koji pokažu privrženost djeci i istinski brinu o njima?
Najviše šanse za povišicu su imali bejbisiteri bez emotivne povezanosti, uprkos činjenici da su imali najviše srednje ocjene za pozitivne i negativne osobine. Sa druge strane, bejbisiterke sa emotivnom povezanošću sa djetetom su imale najmanje šanse da dobiju povišicu i dobile su najniže srednje ocjene za pozitivne osobine. Zanimljivo je i to da dok se bejbisiterka sa emotivnom povezanošću sa djetetom nije posmatrala pozitivno ona je imala najmanje šanse da bude viđena na negativan način – prosječan rezultat je 1,2 za negativne osobine. Sve u svemu, čini se da su ispitanici bili neodlučni u vezi sa bejbisiterom sa emotivnom povezanošću, ali su mu ipak dali povišicu.
Kada je bejbisiterka imala emotivnu povezanost sa djetetom nju nisu posmatrali negativno, ali ni pozitivno. Ispitanici nisu mislili da je pohlepna ili manipulatorka, ali isto tako nisu smatrali niti da je kompetentna ili iskrena. Najvažnije od svega, ta neodlučnost – u vezi sa njom, a ne njim – je značila da su manje šanse da ona dobije traženu povišicu. Tražiti novac nije bilo dovoljno za bejbisiterku – ne samo da je imala male šanse da dobije povišicu, već bi je i zbog njene emotivne povezanosti prema poslu posmatrali negativnije.
„Sve to komplikuje činjenica da u stvarnom svijetu bejbisiteri i bejbisiterke dolaze do posla različitim sredstvima. Istražujući, otkrila sam da mnoge tinejdžerke obično nalaze poslove putem neformalnih mreža, zbog čega im je traženje povišice još veći izazov. Jedna bejbisiterka mi je rekla da joj je bilo neprijatno da traži povišicu zato što je čuvala djecu kumine kćerke. U svijetu odraslih se ta razlika replicira na radna mjesta na kojima se od žena očekuje da se i emotivno posvete radu, a to isto se ne traži od muškaraca“, objasnila je Džezimin.
Takođe je naglasila da su ta otkrića važna zbog toga što je od suštinskog značaja da se teret ovog sistemskog problema prebaci sa pojedinih žrtava, te da se tretira kao sistemski problem institucija. Problem nije, kako ona sama kaže, u tome što bejbisiterke ne pregovaraju, jer se ista stvar dešava i kada to rade.
„Zbog toga što se od žena očekuje da emotivno više rade na svojim poslovima, drugi ljudi ih zbog traženja novca vide kao neiskrene. To je problem sa kojim se muškarci ne suočavaju“, objasnila je Džezimin.
No, ovaj problem nije nerješiv. Odnedavno je na Islandu po zakonu obavezno da svaki poslodavac koji zapošljava više od 25 ljudi dokaže da su muškarci i žene jednako plaćeni. Fil Marfi (Phil Murphy), guverner Nju Džerzija, je potpisao izvršni nalog koji poslodavcima brani da postavljaju pitanja o prethodnoj visini plate kako bi se izbjeglo repliciranje ranijih predrasuda.
„Važno je da se menadžeri pobrinu za to da opis posla i očekivanja budu dosljedni i za žene i za muškarce, kao i da rukovodioci budu svjesni svojih predrasuda po tom pitanju. Kada radnici i radnice traže povišicu, ključna komponenta je kako će menadžeri reagovati – možda bi trebalo da idu na obuku o pregovaranju“, zaključuje Džezimin.
