Sinoć, dok je strašno duvalo i treslo prozore, sedela sam u fotelji u spavaćoj sobi. Bilo je toplo i tek blago osvetljeno. Čitala sam knjigu, dok je ona spavala na velikom krevetu raširenih ruku, zauzimajući sa svojih sedamnaest meseci dušek k’o velika.
Nekoliko minuta nakon ponoći, već je i komšijski pas prestao da laje na vetar, sela sam na svoju stranu kreveta, izula čarape sa utopljenih stopala, i kao uvek, krenula sam da namestim njen pokrivač u koji se umotala čineći savršen kroasan.
Kada sam je odmotala, a malo pre nego što sam je ponovo pokrila, ostala sam u šoku, kao da je vidim prvi put. Namestila se tako nekako da sam jasno mogla da vidim koliko je porasla. Koliko je ona zapravo porasla. I tako sam klečala kraj nje i sve bih da je pokrijem, pa ipak odustanem, pa je gledam još malo, iz svakog ugla, pa krenem da je pokrijem, pa je otkrijem, pa je ponovo gledam, izbliza i udaljeno, pa me stisne nešto od radosti u grudima, jer bih se i smejala i plakala.
Pokrijem je.
Podignem jastuk uz naslon kreveta i čekam da me osećanja ili razbude ili uspavaju. Jer, znate kako, velike i važne istine rađaju se u delićima sekunde, nešto si čuo, nešto si video, nešto su ti rekli, nešto si rekao…nešto te je pomerilo i ti, tek tako, shvatiš neku veliku istinu o sebi. Podigne se ona gusta magla.Tek tako. Jer za suštinski važnim istinama se ne traga uporno ceo dan, godinama, one se otkriju kada se najmanje nadaš. Kada na primer čuješ gazdu koji ti kaže:„Ima da radiš kako ti ja kažem ili letiš odavde“, ili čuješ očuha koji ti urla u svađi: „Ko si bre ti?“, ili vidiš babu koja sa sedamdesetipet, pogurena, još uvek dvori dedu, ili vidiš dedu koji joj prosipa tanjir sa paprikašom pred nos, jer nije dovoljno slan, ili vidiš ženu bez kose kako izlazi iz Kliničkog centra i plače, ili momka koji ljubi devojku pred svima ispod autobuskog stajališta. Ili, kreneš da pokriješ svoje dete i vidiš koliko je brzo poraslo. To je to. Kocke se sklope zbog samo jedne rečenice ili jednog prizora koji ti suštinski promeni percepciju sebe, i sebe u ovom svetu.
Vidiš svoje poraslo dete kako se baškari na dušeku i u delićima sekunde shvatiš: „ Pa, bokte, ovo je zaista moj najveći uspeh.“ Ali, ne onaj uspeh kako ga danas prilično besramno većina opisuje „ima matericu, rodila dete, pa se sad ostvarila, mož misliti“. Kada kažem moj najveći uspeh, mislim na to da sam u jednom trenu videla svoje duguljasto dete i pomislila koliko sve što joj pružam, pružamo, sva ljubav, svaki dodir, svaki brižljivo spremljen obrok, svaka lekcija, svaka rečenica, svako nunanje, pevanje, svaki podoj…evo, daju svoje rezultate… Ona raste. Njoj sve to prija.
Gledajući je tako naraslu, videla sam „rezultate“ naše predanosti i bezuslovne ljubavi. Ne ide na drugim poljima to tako.
Kada sam upisala fakultet i iz varoši otišla za Beograd, verovala sam da je to moj uspeh.
Kada sam živela u podstanarskoj kući sa gazdaricom robijašicom koja mi nije dala da se tuširam svaki dan, da koristim fiksni telefon, kada sam je viđala kako stoji na prozoru moje sobe dok se vraćam sa predavanja, i zaticala istumbane stvari…mislila sam da je trpljenje takvog profila osobe moj najveći uspeh.
Kada sam ubrzo dobila dom i preselila se u malu sobu u kojoj je bilo nas petoro, zguranih, zgužvanih, u borbi za vazduh, mislila sam „uspeh“.
Kada sam diplomirala i dobila desetku pomislila sam „to je to“.
Kada mi je dnevni list stavio priču na naslovnu stranu i ljudi zbog priče pokupovali tiraž, verovala sam da je karijera moj put i moja sreća.
Kada sam se zaljubila u momka sa kojim danas činim prilično dobar tim, mislila sam da je to uspeh.
A onda sam sinoć, dok je duvalo i struja povremeno nestajala, videla svoje dete, pružeknuto na dušeku, kako mirno spava, poraslo i tršavo. I taj pogled, u tih nekoliko sekundi, me je apsolutno rastreznio. I po milioniti put od kada sam se porodila, pomislila sam koliko je odgovornosti na meni, na nama, da li će dete biti sito, spokojno, presvučeno, radosno, mirno ili plačljivo, poraslo ili u sebe uvučeno i sklupčano.
A ja sam eto gledala nju mirnu, situ, naraslu od ljubavi i predanosti.
Gledala sam u svoj najveći uspeh, jer ništa pre nje nije moglo da me natera da se menjam i da ovako brzo rastem. Da se svakodnevno rvem sa svojim strahovima, da ona ne bi bila anksiozna. Da se rvem sa svojim besovima ili strepnjama, da bi ona bila spokojna i radosna. Da gutam reči koje bih nekad pre rado kriknula, da učim da se smejem još više. Da propuštam tuđe reči kroz uši, i neke ljude kroz dane, da me ni ne okrznu.
Negujem ono najbolje kod sebe, umrtvljujem ono što je loše i što sam ranije puštala da me savlada, baci u krevet, rasplače, samelje, napravi od mene tužnu i nezadovoljnu osobu.
Moja kuća toliko brižljivo i do detalja lickana, sada je prostor sa išvrljanim dovracima, sa iškrabanim foteljama i gomilom nekih igračaka zbog kojih gosti nemaju gde da sednu prvih deset minuta. Uspeh je što meni to više ne smeta. Što ono zbog čega sam ranije dobijala frasove, sada je deo moje mirne svakodnevice. Uspeh je što sam shvatila da mi nije više zadovoljstvo u bolesno uređenom i prebrisanom stanu, već u smehu svih nas koji po njemu vršljamo i škrabamo. I što ima ko da ga škraba i po njemu jurca. Uspeh je što sam postala savršeno mirna i kad nije sve pod konac, kada iz korpe štrči veš, kada se sud naslagao na sud u sudoperi, kada nisi stigao da opereš kosu ili središ nokte ili odeš negde na kafu, jer ti je bitnije da sediš s njom na podu i „mesiš kolače od kupina“ baš kakve Maša mesi onom medvedu.
I znate šta, ovo jeste još jedan srceparajući mameći tekst, jer mameći tekstovi i ne treba da budu grubi ili hladni ili nabijeni nekom frustracijom.
I kao što se, jer sloboda je odlična i nužna stvar, sve više daje prostor ženama koje ne žele da rađaju da iznose svoje stavove, smatram da i mi koje smo rodile treba da opišemo kako se osećamo. Pa čak i preko svake mere.
Posebno kada otkrijemo da naš najveći uspeh, i pored dobrog posla, i pohvale šefova, i tapšanja po ramenu, i nekih važnih sastanaka, i dobrih zarada, spava mirno kraj nas.
Poraslo i jedino vredno truda.