“Uvijek ću govoriti da Deda Mraz postoji. Sve je to dio djetinjstva i odrastanja”, bio je jedan od komentara ispod polemike koja se nedavno povela na Fejsbuku.
Čini li vas srećnim kada zavirite u sebe, odmaknete koju deceniju unazad, vratite se u te srećne i bezbrižne dane? U dane kada je vaše bilo samo sa budete dobri, da slušate roditelje, da se igrate s prijateljima, da dijelite bombone…?
Vjerujete li da će vas i noćas, dok sve spava, posjetiti njegov vilenjak i kroz dimnjak ubaciti veliku crvenu vreću, punu darova?
Ovi hladni dani prilika su za vremeplov.
Čini li vas srećnim kada zavirite u sebe, odmaknete koju deceniju unazad, vratite se u te srećne i bezbrižne dane?
“Svoju djecu puštam da vjeruju u tu čaroliju. Paketiće im donosi Sveti Nikola i Deda Mraz. Volim kada vidim njihovu radost i ono iščekivanje, jer veličina paketića zavisi od toga koliko su bili dobri. Naravno, paketići su uvijek najveći mogući. Djeca su i moraju da prožive te lijepe dane. Biće vremena kada će ih život naučiti svim istinama”, kaže Banjalučanka Tijana Ninković.
Njeno mišljenje dijeli i mama Jelena Trninić koja kaže da malena Sara već pet godina uživa u pričama o Deda Mrazu, vilama, vilenjacima, Svetom Nikoli…
“Zašto da joj uskratim taj djelić djetinjstva? Ne sjećam se da su nama roditelji takve stvari branili i rušili nam iluzije. Bilo je lijepo. I sada se rado sjetim paketića, igračaka i svega što sam dobijala. Sara uživa, a uživamo i mi dok gledamo kako se veseli”, kaže Jelena.
Desetogodišnji Marko je otkrio da je mama Deda Mraz još prije četiri godine. Uhvatio je na djelu, dok je u veliku vreću pakovala sve što mu je kupila za praznike.
“Svoju djecu puštam da vjeruju u tu čaroliju. Paketiće im donosi Sveti Nikola i Deda Mraz. Volim kada vidim njihovu radost i ono iščekivanje, jer veličina paketića zavisi od toga koliko su bili dobri. Naravno, paketići su uvijek najveći mogući. Djeca su i moraju da prožive te lijepe dane. Biće vremena kada će ih život naučiti svim istinama”, kaže Banjalučanka Tijana Ninković.
“Bilo je malo suza, ali ga je ono što je našao u paketiću oraspoložilo. Od tada govori kako je mama Deda Mraz. Sada je već momčić, ali tradiciju ne zaboravljamo”, kaže mama Nikolina Josić.
Roditelji smatraju da je priča o Deda Mrazu dobra za razvoj mašte, ali i da ne bi trebalo na silu nametati neko uvjerenje.
Bilo kako bilo, Deda Mraz je već krenuo iz Laponije. Iz daleke Finske. Da nas sve obraduje zimskom, prazničnom čarolijom. Da djeci donese radost kroz igračke i slatkiše, a odraslima bar na trenutak odagna svakidašnje probleme. Pisali smo mu već i poželjeli mnogo toga za 2017. godinu, iako duboko svjesni da sve što smo poželjeli, uglavnom, zavisi od nas samih.
Kako se danas o svemu naširoko i nadugačko piše, a stručnjaci analiziraju šta je za nas najbolje, tako i psiholozi imaju savjete o priči o Deda Mrazu. Ističu – ne lažite djeci da postoji!
Jer, ističu, prije ili poslije djeca će saznati da su im roditelji lagali i zapitaće se šta su još slagali.
“I ne samo to, preispitaće njihovo predstavljanje kao iskrene osobe. Dozvoliti djeci da vjeruju da Deda Mraz postoji čini im više štete nego koristi. Prije ili poslije saznaće istinu i više neće vjerovati roditeljima”, objavljeno je to nedavno u medicinskom časopisu “Lancet Psychiatry”.
Roditelji smatraju da je priča o Deda Mrazu dobra za razvoj mašte, ali i da ne bi trebalo na silu nametati neko uvjerenje.
Kristofer Bojl, dječji psiholog, objašnjava da je vjerovanje u tu čaroliju nepotrebno, a ovo mišljenje postpisuje i psihologinja Keti Mekej.
“Ako su roditelji sposobni da lažu o tako nečemu posebnom i čarobnom, mogu li se i dalje ugledati na njih kao na ljude od mudrosti i iskrenosti, pitaće se djeca”, naglašavaju ovi psiholozi i dodaje da je “potrebno preispitati moralnost toga što dopuštamo djeci da vjeruju u takve mitove”.
Kako se danas o svemu naširoko i nadugačko piše, a stručnjaci analiziraju šta je za nas najbolje, tako i psiholozi imaju savjete o priči o Deda Mrazu. Ističu – ne lažite djeci da Deda Mraz postoji!
“Zanimljivo bi bilo istražiti i na koje sve načine ovo laganje utiče na djecu, a šta još nismo ni uzeli u obzir”, kaže Bojl.
Psiholozi priznaju da je teško danas odgajati dijete bez prisutnosti Deda Mraza i ne negiraju da u tome ima i dobrih stvari, ali ističu da to i te kako može udaljiti dijete od roditelja.
Zvuči vam pretjerano?
Ovdašnji psiholozi su nešto blažeg stava – pustite djecu da uživaju u djetinjstvu, neka vjeruju da im Deda Mraz donosi poklone, a onda im, kada malo odrastu, sasvim normalno objasnite da su to praznične čarolije uz koje odrastaju sva djeca svijeta, ali da poklone donose mame, tate, bake, djedovi, tetke…
Kao što nema potrebe za isključivim stavom da Deda Mraz postoji i da samo on donosi darove, tako ne bi trebalo ići ni u drugu krajnost. Neka djetinjstvo bude djetinjstvo i ništa više!
Za kraj Sanja Stupar na jednoj Fejsbuk grupi, ponukana komentarima na temu o Deda Mrazu, napisala je:
“Odlučila sam da jedan čas odjeljenske zajednice posvetim toj temi. U pitanju su učenici drugog srednje. To je bio jedan predivan čas sa koga smo svi izašli sa ogromnim osmijehom na licu. Djeca su pričala o tome kako je to izgledalo dok su vjerovali da postoji, šta su radili sa roditeljima u to vrijeme, šta ih je činilo srećnim. Onda smo pričali o tome kako i kada su saznali da Deda Mraz ne postoji. Uglavnom, svi su se složili jednoglasno da nisu uopšte zamjerili roditeljima jer su ih lagali. Oni su bili ljuti na one koji su im rekli da ne postoji. Jedna učenica je izjavila da su njeni roditelji oduvijek njoj i govorili da je to sve laž i da nikad nisu ni pridavali tome značaja. Svi su je sažaljivo pogledali. Jedna djevojčica je upitala da li je bila tužna dok je posmatrala kako su svi oko nje uzbuđeni u tom periodu, a kod nje… Ništa. .. Ona je odgovorila da jeste. Bilo joj je teško. Sa jedne strane je znala da su roditelji bili iskreni iz dobre namjere, ali je bila ljubomorna na drugu djecu. Kad sam ih pitala da li smatraju da djeci roditelji trebaju reći istinu, svi su mi rekli u glas: ‘NEEE! Roditelji treba da se potrude da djeca što kasnije saznaju’. Uglavnom, toliko divnih ideja, razmišljanja sam čula na tom času… Jedan dječak je rekao da i sad, ujutru kad obuva čizme ili cipele, potajno se nada da će ga zažuljati bar bombona. Ali, da ste samo vidjeli kako se spadaju maske ‘nedodirljivih tinejdžera’ u sekundi, kako oči sijaju onim dječijim sjajem opet…. Neprocjenjivo…”.
