Ako bi me neko od vas pitao šta bih vam poželjela od srca, odabrala bih samo dvije stvari.
Da njegujete u sebi zahvalnost.
I da putujete.
Da, dobro ste pročitali. Ne ljubav, sreća, pare i zdravlje. Jer, hej, to nikada nećete spoznati ukoliko nemate zahvalnost. Kada ste duboko zahvalni za svaki tren, za svaki komad hrane koju unesete u usta, za svaku zoru i svaki dernek, ruku koja vas drži, onda vam Kosmos nekako čisti put. Imate i para i zdravlja i drugara.
O ljubavi da ne pričam.
Ali ako niste, šta god vam neko poželio, nekako nemate osjećaj sa čim ste sve bogati.
No to nije tema ovog posta, tema su čarobna putovanja.
Sjećam se da sam kao mala imala veliku kartu svijeta i maštala kako ću zabadati male šarene čavle u svaki od posjećenih gradova. I prva stvar koju sam sebi obećala kada se prokleti rat u Bosni završio i kada sam počela zarađivati svoj novac bila je da ću jednom godišnje otputovati na neku, meni do tada nepoznatu, destinaciju.
Putujem evo zadnjih petnaest godina.
Sve ste čuli o njima. Da učimo, da se širimo, stičemo iskustva i uspomene putujući. Mada nekako su to floskule za većinu od vas, kao one sa početka ovog teksta.
Ja ću vam reći šta su, u stvari, putovanja.
Znate, ja sam bila standardni tip sladoleda, jela sam punč i vaniliju i to je bilo to. A onda sam otišla u Italiju. Ne jednom, nego nekoliko puta. Venecija, Verona, Padova, Trst. I meni omiljeni, vječni grad Rim.
Prvo što sam pitala kada sam došla jeste gdje je najbolji sladoled, jer tu poslasticu naprosto obožavam. Kažu meni gdje, ja, naravno, pređem pola grada i nađem skoro neprimijetnu slastičarnu preko puta Vatikana i Sikstinske kapele.
I probam pistaciju.
Majko mila, kakav je to užitak bio. Ja, djevojka iz provincije, sa nepcima za samo dvije dosadne vrste skoro iste boje, na trenutak umrem. Zajubim se u punoću okusa za koji do tada nisam znala ni da postoji. Upoznam oca i sinove. I vratim se u istu tu slastičarnu sva tri puta, koliko sam poslije dolazila u Rim.
Ili kada smo iznajmili bicikle u Barseloni. Pazite, ljudi, voziti bicikle po Banjaluci je jedno, ali biti dio svijeta, vreve, gužve divne, jedinstvene Barselone nije mala stvar. Jer ko je rekao da moram biti turista? Ja sam, bre, stanovnik svijeta i tako ću i da se ponašam. Budem Španjolka u po Španije.
Sa tim stavom sam ispedalala Barselonu, Portorož, gradove u Grčkoj.
Usput, probajte biciklima obići neki grad, doživljaj je potpuno drugačiji. 🙂
Probajte i javite kakav je osjećaj voziti uz Barselonetu, najdužu plažu u Španiji ili po amsterdamskoj kaldrmi.
Neopisiv, garantujem vam.
Ili famozna Indija koja mijenja čovjeka iz korijena. Tu sam prvi put jela slatko i slano skupa, prvi put su mi šarali kanom po rukama, nosila sam mantije, turbane, njihov nakit, muvala se pijacama i jela uličnu hranu.
Nisam se vakcinisala, hodala sam među smećem i izmetom i upoznavala lokalce. Najtoplije ljude na planeti. Toliko ljubavi u očima nisam vidjela nigdje na svijetu. Toliku energiju prihvatanja i dobrodošlice nećete naći nigdje. Pa ni kod nas, tužna srca priznajem.
I ništa mi se nije desilo, iako sam se izgubila jer su im sve ulice iste, pa sam potpuno naivno tražila pomoć od nekog Indijca koji mi se učinio normalnim, jer je imao bijelu košulju i hlače na peglu. Sjela sam u njegov auto kada mi je ljubazno rekao da će me odvesti na toliko traženu adresu.
Poslije, kada su na mene vikali da nisam normalna, skužila sam da misle na sve one priče, znate ono, ne daj Bože. Ali ja sam se samo dobro ispričala sa njim, ocem troje djece koji radi u nekoj advokatskoj kancelariji. Kao bilo ko od nas.
Do tog momenta ja sam imala predrasude kao ovi što su galamili na mene.
I te predrasude su se razbile na hiljade komada.
Švedska je predivna. Kopenhagen je predivan. Christiania je predivna. Tamo bake duvaju i sa 80 godina. Potpuno normalno. Tamo sam probala i prvo kraft pivo. Davno je bilo, ne smijem vam ni reći kada.
U Štokholmu sam jednom prilikom nabasala na jedinstvenu izložbu Ane Leibovic, čuvene po svojim fotografijama, od koje su one sa Lenonom i Joko Ono najpoznatije. Kupila sam tada njenu fotomonografiju tešku tri kilograma, koju sam teglila sa sobom sve do Banjaluke.
Ruke sam umorila. Ali dušu nahranila.
E da … Mogla bih ja vama ovako satima, danima, možda čak i godinama.
O Van Goghu u Amsterdamu, o Daliju u Rimu, o Gaudiju u Barseloni, o drugom po redu Stounhadgeu na Malti, čuvenom točku u Beču, pivu iz Praga, Mikalanđelu u Italiji, Meteorima u Grčkoj, Tadž Mahalu u Indiji, koridi i mirisnim mandarinama u Malagi, crnom pijesku na Tenerfima, najboljoj klopi koju sam probala u Maroku i divnoj, predivnoj i čuvenoj Kasablanki.
Mogla bih satima …
Nema pivo isti okus u Banjaluci i na Oktober festu, ljudi. Mocart kugle su sasvim nešto drugo kada ih probate u Salzburgu ili zaher tortu u Beču. Nemaju, naprosto, isti zvuk sve moje mantre ovdje i u siki hramu u New Delhiju, okruženom ludilom boja, ljudi, religija, turista i istih kao ti i ja.
Nije turska kafa, nego turski čaj u Istanbulu. Ona Topkapi palata i Bosfor zaista jesu predivni, o sutlijašu da ne pričam. I opet čuvene pistacije i baklava od njih. Tačno čovjek može da shvati zašto su Turci bili imperija.
Nije maskenbal ako nisi stavio masku u Veneciji. I ljubio se po skrivenim ulicama vodenog grada.
Nije pogled sa Šehitluka isti kao pogled sa vrha Olimpa. Prije tri godine popela sam se na planinu bogova, uhvatila Zevsa za ruke, potpisala da sam bila, okupala se u toplom Egejskom moru i vratila se kući.
Dugačija.
Jer, ljudi, putovanja vas zaista mijenjaju.
Pokazuju jedinstvenu šarolikost svijeta.
Ruše sve vaše obrasce, stara uvjerenja, predrasude, dosadne floskule i ustaljene navike. Otvaraju nove vizure, različite mentalitete, prošire nepca za nove okuse, razdrmaju nosnice za nove mirise, otvaraju srca za drugu boju kože i razvežu jezik za nove komunikacije.
Sve one floskule sa početka postaju stvarne.
I znate šta još.
Kada odeš, iako je sve isto kada se vratiš, nešto je u tebi drugačije.
Tvoj pogled. Tvoje srce. Tvoja duša.
I tek tada možeš da skužiš da nikakvi kalupi i norme u koje te trpaju nisu bitni i da ti nisi ništa drugo nego građanin Svijeta.
I da si svuda dobrodošao, samo ako sa dobrodošlicom i ideš.
P.S. Dobro ste pročitali naslov, spremam kofere. Sutra odoh u Berlin. Javiću vam kakav je 🙂
Let the #SMess be with you.
#Sandologija
Mess – engl. nered.
Nered je početak svakog Reda. Ljubi svoj nered. Iz njega će poteći tvoj red.
