Vreme je da napokon bude tu. Za ženu. Za decu.
Zbog Sebe. I zbog svih nas.
“Nešto se dogodilo s muškarcima… od lovaca postali su plijen, a žene su postale lovci. I nitko se u tome nije dobro snašao.
Majke ne odgajaju sinove da budu muškarci za neku ženu sutra nego da budu njihovi sinovi vječno.
I oni sve teže preuzimaju ulogu odraslog muškarca ili to naprave kratko i vraćaju se u zonu djetinjstva gdje je ljubav majke bezuvjetna, gdje je potrebno samo da budu tu, i da budu sinovi, da ništa ne moraju, da će sve one, majke, napraviti za njih… a ljubav žene treba zaslužiti, i ona nije bezuvjetna i tu postoji konkurencija.
A otac je često odsutan, negdje u gradu, s društvom ili tu pored, ali odsutan iz odgajanja dječaka, zagledan u novine ili televizor jer je čuvanje djece ženski posao… i onda dječak raste samo sa majkom, uči i upija žensku energiju, i onda se jednog dana macho muškarci suoče sa tim da im je sin sve samo ne muškarac i uplaše se tek kad njihovu sliku o idealnom muškarcu naruši sin čija je muškost diskutabilna… a sve je to prirodni red stvari.
Dječak je slušao ženske priče, ženski način razmišljanja, učio je kretnje i upio enegetsku vibraciju žena, majke, sestara, majčinih prijateljica… ili ga je majka čuvala praveći od njega sebi partnera nezadovoljna njegovim ocem, činila mu sve, nije postavljala granice, samo da je voli, jer ima samo njega, sebično ga vezavši za sebe i ne spremajući ga da sutra bude muškarac nekoj ženi, odrastao, odgovoran, zaštitnik koji njeguje, čuva, već netko koga žena čuva, štiti… i pritom čini sve, a ne traži ništa… a odrasloj ženi takav muškarac nije potreban, potrebno joj je da bude žena muškarcu, a majka djeci…
I onda imamo nesretne priče žena koje su se udale za neke dugo čekane ili jedine sinove u obitelji koji su odrasli u potpuno neupotrebljive ljude, bahate ili, pak neostvarene….
Bez volje koja je ubijena time što je netko uvijek nešto radio umjesto i za njih, koji žive u svijetu djetinjstva gdje je dovoljno samo da budu, da postoje, kao sinovi, kao majčina vizit karta, najveći i jedini njen uspjeh, štogod radili, pili, kockali ili jednostavno ne radili ništa, baš ništa…
A ako se otac nekog trenutka i uključi i pokuša da razbije partnersku relaciju koju su majka i sin napravili, on često bude grubo otjeran kao netko tko narušava bajku, savršenu ravnotežu bezuvjetne ljubavi, idilu kojoj nitko nije potreban da je kvari, ni otac, ni druga žena sutra… i očev pokušaj postavljanja granica bude dočekan sabotažom majke i sina kojima to ne odgovara, svakom iz svojih razloga ali dovoljno jakih da izdrže svaki upad treće osobe u njihov savršeni svijet…
Nezdrav svijet, jer djecu ne rađamo da nam spase brak, budu partner koga nemamo, društvo u starosti, već odrasli, sposobni da vole i rade, i da se bore, i da nas napuste, i budu svoji ljudi i imaju svoju djecu i brinu se o njima… jer to je prirodan poredak, ljubav je dati krila i porinuti brod u more jer brod je u luci siguran, ali brod nije za luku stvoren.“
Preuzeto sa: instagram.com
