Dijete već tri godine vodim u isti vrtić. Jedan obični, mali vrtić za nas obične roditelje. Rekla bih, iz radničke klase, ako to danas uopšte postoji. U naš se vrtić ne stiže skupim vozilima, naša djeca nose i patike starije braće, u kojima kući odlaze punim pijeska, sa mirisom ljubavi u kosi.
Taj naš mali, ušuškani vrtić je već tri godine dom za moje i još nekolicinu divne djece. Već se toliko poznajemo da smo kao mala srećna porodica. Već je toliko vremena prošlo, da kada saberem sve one sate koje je moje dijete tu provelo, dolazim do jasne računice – pa mnogo više nego sa mnom, ako izuzmemo period tokom kojeg spava. Dok mama završi obaveze na poslu, dijete je u vrtiću.
I tako je i sa ostalim njegovim drugarima. Male glave, pune pitanja, nasmijane, razigrane. Pa, djeca. Bezazlena, ponekad se koškaju, padne pokoja suza, ali i tako mali se iskreno vole. Samo su djeca iskrena.
Ali njihovi roditelji? Pa, velike glave, pune briga. Nerijetko. Svjesne da su i njihova djeca, baš kao i moje, u vrtiću kao u svojoj drugoj kući.
Jer tamo su satima, tamo su od i prije nego što su prohodala, progovorila, odbacila pelene. Tamo su usvojila lijepe i korisne navike; da sama jedu, da dijele sa drugima, da pokupe stvari za sobom, da se igraju bez svađe, da uvažavaju starije…
Vrtić nije igraonica, već mjesto gdje mala bića stasavaju u velike ljude. Po karakteru, ali i gdje od bebe izrastu u prava veća čuda prirode. Djeca rastu od ljubavi. I pažnje. Vrtić, stoga, nije vašar niti mjesto gdje ćemo ih ostaviti dok pozavršavamo poslove. To je oaza odakle kreću u život.
I onda, te zlokobne riječi. Ta tužna poruka koja svaki mjesec osvane na tim vratima preko čijeg su praga prešle stotine mekanih stopala. Kao roditelj sam obeshrabrena, povrijeđena, dotučena. Jer, nije to nečiji hir, znam da nije. Nije nečija odluka da ne da pare za boravak svog djeteta u vrtiću, tu gdje ono postaje čovjek. Nije to zato što neki mama i tata neće, već samo zbog toga što nemaju.
Šta kad kasni plata, kad je otišla na neke druge takođe bitne stavke, kad je ovaj mjesec trebalo zakrpiti neku rupu? Šta kad prilaziš tim vratima na kojima je tvoje ime ispisano nevidljivim mastilom, jer ti kasniš? Šta kad uprkos tome i danas dovodiš svoje dijete i povjeravaš ga na čuvanje tim istim ljudima, koji ga hrane, presvlače, stavljaju na spavanje, igraju se s njim, a znaš da nisi ispoštovao svoju stranu ugovora? Šta osjećaš, koliko te boli, koliko te je sram i zašto je tebe sram?
Zato što je vrtić jedino rješenje koje imaš. Jer nemaš ni baku, ni servis bilo koje vrste. A moraš na posao, jer od njega živiš. I tvoje dijete. Zato što kad ti sat zazvoni, postaješ automat, a najradije bi se pokrio po glavi i ostao tu. Dužan si, a na tvoje će dijete opet neko paziti. Spremaš se za posao, spremaš se da i danas budeš nasmijan i društveno prihvatljiv. Da se uklopiš u modus roditelja koji dovodi dijete u vrtić i trči za obavezama, pa sve to u rikverc. Samo što nedostaje bitna karika – teško je biti staratelj volonter u beskrupulozno potrošačko doba.
Djeca rastu od ljubavi. Al tako je uglavnom dok ne porastu. Onda se živi od svog rada. Ne da bi se radilo, već da bi od svog rada platio vrtić. Nisu, ipak, svi roditelji te sreće. Naučeni smo da, eto, ne može baš sve. I da imaš koga ujutro da povedeš za ručicu, i da imaš čime da to platiš. Plata kasni ili je nema ili je moralo biti za nešto preče od prečeg.
Mnogi današnji roditelji-volonteri su krivi samo za to što su poželjeli da imaju i taj smisao, to ispunjenje. Zbog kojeg se onda crvene. Ne svojom krivicom. Sva naša tuga staje u tu poruku na vratima vrtića.
