„Troškovi čuvanja djece veliki su teret za američke porodice.
Cijene prelaze hiljadu dolara mjesečno (po djetetu!), te usluge čuvanja djece oduzimaju oko 21% od prosječnih primanja tročlane porodice.“
mother.ly
Ja sam domaćica koja radi honorarne poslove. Moja kćerka se rodila tek nekoliko mjeseci prije pandemije i vrtići ili dadilje nisu baš bili opcija.
Međutim, ja nisam ni željela da budu. Željela sam da provedem kvalitetno vrijeme sa svojom kćerkom dok je beba. Željela sam da vidim njene prve korake, prve riječi, prvo sve.
Ja želim da budem domaćica.
Imam sreće da se u mom poslu lako radi na daljinu i bira radno vrijeme, a i moj muž ima fleksibilno radno vrijeme i radi od kuće. Ja sam na roditeljskoj dužnosti ujutro, a kada se naša kćerka probudi iz svoje popodnevne drijemke moj muž stupa na dužnost. To je rutina odgovara našoj porodici, ali moram priznati da je ona odraz naše privilegije.
Nisu sve porodice u mogućnosti da priušte život sa manje od dvije cijele plate niti svaka profesija dopušta felksibilne rasporede ili rad na daljinu. Ali kako naša kćerka raste, shvatam i nešto drugo.
Biram da budem domaćica, dobijala sam prilike za stalno zaposlenje koje sam svaki put odlučila da odbijem, iako podrazumijevaju rad na daljinu. Zašto? Troškovi usluga čuvanja dijeteta bi izbalansirali dodatnu zaradu koju bih ostvarila radeći više (moje dijete zahtjeva previše pažnje da bih mogla da radim puno radno vrijeme i vaspitavam nju, čak i od kuće).
Troškovi čuvanja djece veliki su teret za američke porodice. Cijene prelaze hiljadu dolara mjesečno (po djetetu!), te usluge čuvanja djece oduzimaju oko 21% od prosječnih primanja tročlane porodice. Da ne pričamo o troškovima čuvanja djece za višečlanu porodicu…
Ovo je jedan od razloga zašto je veliki broj majki učestovalo u Velikoj Rezignaciji (trenutni ekonomski trend u zapadnim zemljama masovnog davanja otkaza). Drugi razlog je nedostatak podrške za majke na radnom mjestu.
SAD je jedna od samo šest država koje nemaju zakonom uređeno plaćeno porodiljsko i jedna od osam država koje nemaju ni jedan oblik porodiljskog na državnom nivou, što znači da sve odluke o tome donose poslodavci.
Osoba koju poznajem uskoro očekuje svoje prvo dijete i već je pod velikim strasom. Brine je neplaćeno porodiljskog kao i potreba da se vrati na posao čim njeno dijete napuni svega tri mjeseca, a njen fokus treba biti na svim radostima majčinstva. Stres se ni ne završava tu.
Naše ovogodišnje istraživanje, Uslovi za majčinstvo je otkilo da se 48% milenijal i Gen Z majki osjeća nezadovoljno zbog načina na koji njihovi poslodavci organizuju njihove rasporede i slobodne sate.
Pandemija nas je natjerala da preispitamo mnoge segmente naših života, ukazala nam na važnost njegovanja vremena provedenog kući sa porodicom (osim ako ste roditelj školarca. To je potpuno drugačija priča.) Covid je dokazao da se većina poslova može raditi na daljinu i da rasporedi mogu biti fleksibijlniji, međutim nema svako mogućnost da radi od kuće ili da bude domaćica.
Druga strana medalje koju treba da uzmemo u obzir je „da li mogu priušititi sebi da budem domaćica?“ ili koliko drugih žena je u mogućnosti da bude domaćica. Moguće je da imate partnera čija primanja jednostavno ne plaćaju ni račune ili nemate partnera uopšte. To su majke sa kojima stvarno saosjećam, primjeri koji pokazuju zaostalost društva i nebrigu.
U svom eseju za Vogue Serena Vilijams je objavila da se povlači iz tenisa i napisala nešto što me je naročito pogodilo (i sigurna sam da nisam jedian): „Vjerujte mi, nikada nisam mislila da ću željeti da biram između podorice i tenisa. Mislim da to nije pravično.
Da sam muškarac, ne bih pisala ovo već bih i dalje bila na terenu igrala i pobjeđivala dok bi moja supruga radila na širenju porodice. Možda bih prije bila kao Tom Brejdi da sam imala mogućnost.“
Pomisao da čak i žena njenog statusa osjeća napor da bude zaposlena majka natjeralo me da se zapitam kako se osjeća prosječna majka. Naš „izbor“ da budemo majke kakve želimo ustvari vrlo komplikovan.
Prenosimo. Ustupamo prostor. Stavovi iskazani u prenesenim tekstovima su lični stavovi ili stavovi redakcija u kojima je autor zaposlen i nisu nužno stavovi Lola magazina.
