Čovek je sklon da idealizuje druge ljude kao i odnose u kojima je. U toj idealizaciji promiče mu nepostojanje reciprociteta između obostranog uzimanja i davanja, što najčešće vodi u razočaranost.
Zato je bitno da se ipak držimo realnosti. Niko nije savršen i svi imamo neka svoja ograničenja u datom momentu.
Teško da možemo da pronađemo osobu u kojoj ćemo naći sve što nam je potrebno, niti mi možemo da budemo nekom sve ono što želi od nas. To je ok.
Neki ljudi traže da im partner bude sve i prijatelj i ljubavnik i otac, majka, sestra, brat… To je preveliki pritisak koji se stavlja na drugu stranu. Kad očekivanja budu „izneverena“ dolazi do razočaranosti.
Drugi, od svojih kućnih ljubimaca prave prijatelje, nazivaju ih svojom decom, iako je to i dalje životinja.
Treći, govore kako su svojoj deci najbolji prijatelji. Ne treba to da budu. Njihovo dete treba pre svega roditelja, zdrav autoritet, a prijatelja će pronaći sami i imaće ih verovatno dovoljno u životu. Roditeljska uloga je najteže zamenjiva, stoga nema potrebe da se u relaciji sa svojim detetom stavljaju u poziciju drugara.
Biti realan i sagledati druge i odnos onakakv kakav jeste možda nije jednostavno, ali to je put ka zdravim relacijama.
Preuzeto sa: detinjarije.com