Njen najpoznatiji roman svakako je Buđenje, a od velikog broja kratkih priča valja izdvojiti Désirée’s Baby koja se bavi gorućim pitanjem na jugu SAD-a – pitanjem rase.
Iako po roditeljima vuče francusko i irsko porjeklo, Kate Chopin cijeli je svoj život provela na jugu SAD-a na kojem su vladali drugačiji društveni zakoni od onih u Evropi. Naime, žene u Americi su krajem 19. vijeka bile ‘vlasništvo’ svojih supruga, a o razvodu se nije niti razgovaralo.
Odrasla s majkom, bakom i prabakom, Chopin je od najranije dobi bila okružena obrazovanim i načitanim ženama koje su poticale njene stvaralačke talente, ali i kritički duh. Nakon gotovo istovremene smrti majke i supruga, zapada u depresiju iz koje ju je izvuklo upravo – pisanje.
Naime, porodični prijatelj i doktor, dr. Frederick Kolbenheyer, predložio joj je da počne pisati jer je smatrao da će pisanje na nju imati terapeutski učinak. Nedugo zatim, kratke priče Kate Chopin počeli su objavljivati lokalni časopisi, a potom i velikani poput Voguea i Atlantic Monthlyja. Iako su njena djela u početku bila namijenjena svim čitateljskim uzrastima, neka su nerijetko bila na meti kritika zbog svoje ‘nemoralnosti’.
Odrekla bih se nevažnoga; dala bih svoj novac, dala bih svoj život za djecu, ali ne bih dala sebe. Ne mogu to bolje objasniti; to je nešto što tek počinjem shvatati, nešto što mi se u nutrini otkriva. (Chopin, Buđenje, str. 65)
Kate Chopin je svoj drugi roman Buđenje napisala 1899. godine, a u njemu je žene prikazala ponešto drugačije od načina na koji je američki jug krajem 19. vijeka smatrao da se trebaju ponašati. Ne čudi stoga da je društveni moral tog doba smatrao ovaj roman uvredljivim, a svi su se slagali u tome da je Chopin žene prikazala suviše seksualizirano, propitkivala je koncept majčinstva, a o bračnoj nevjeri pisala bez moralisanja, što je u ono doba bilo nezamislivo. Ovaj roman bio je zanemaren sve do 1970-ih godina, kada ga je ponovno otkrio drugi talas feminizma te ga prepoznao kao blago južnjačkog (proto)feminizma.
Buđenje je na samom početku doživjelo istu sudbinu kao i Nora Henrika Ibsena. Naime, baveći se sličnom temom, oba su djela bila cenzurisana kako bi se prilagodila moralno istančanim ukusima društva.
U ovome romanu autorica progovara o seksualnom, emotivnom i egzistencijalnom ‘buđenju’ žene u nesretnom braku. Naime, glavna junakinja djela, Edna Pontellier, rastrgana je između svojih, sve snažnijih, liberalnih pogleda na brak, ženskost i majčinstvo te društvenih konvencija.
Simbolički, Edna se nalazi između dvije prijateljice, Mademoiselle Reisz, koja je je slobodna, samostalna pijanistica, te Adèle Ratignolle, koja s druge strane predstavlja ženu i majku, točno onakvu kakvom je društvo očekuje.
Jedan od okidača Ednina buđenja je i Robert Lebrun, slobodoumni zavodnik, koji se zaljubljuje u Ednu te odlazi u Meksiko kako bi je poštedio društvene sramote. Emotivnim i seksualnim aferama s drugim muškarcima Edna budi svoju seksualnost i ženskost, te naposljetku shvata kako, uprkos svemu, ne može pobjeći rigidnoj društvenoj opresiji. Edninim tragičnim krajem Chopin je simbolično prikazala da 19. vijek nije mogao podnijeti neovisne i slobodne žene koje se žele riješiti okova društva i rodnih uloga. Jedini način na koji takva žena, previše progresivna za svoje doba, može završiti jest smrću.
Pukovnik je kćerku pokudio zbog pomanjkanja porodične dobrote i poštovanja, želje za sestrinskom ljubavlju i ženskim razumijevanjem. (Chopin, Buđenje, str. 94)
Kate Chopin bila je među prvim američkim književnicama koje su otvoreno i realno prikazivale živote žena u svojoj zajednici te se smatra prvom profesionalnom književnicom u St. Louisu. Budući da je bila veoma načitana osoba evropskog porijekla, za pretpostaviti je da je čitala evropsku književnost, napose francusku i britansku, koja je u drugoj polovini 19. vijeka imala realističke i naturalističke tendencije.
U skladu s evropskim tradicijama, i Chopin je svoje likove i svijet oko sebe prikazivala realistički, bez pretjeranog uljepšavanja. Stručnjaci/kinje koji su se bavili životom Kate Chopin tvrde da se ona sama nije smatrala sufražetkinjom, niti feministkinjom, već je smatrala da ima moralnu odgovornost pisati o stvarnom položaju žena u američkome društvu.
Ono što se nikako ne može poreći njena je važnost za svjetsku književnost, ali i hrabrost koja joj je bila potrebna za pisanje o ‘tabu’ temama. Uprkos društvenoj kritici i manjku podrške, Kate Chopin postala je i ostala strašna žena.
Preuzeto sa: voxfeminae.net
