Jer nešto mi nije dalo mira danima, a nisam mogla tačno shvatiti šta. Djeca su bila ok, posao je bio ok, mali stan je i dalje ok i, pobogu, u čemu je problem?!
A onda su mi misli skrenule na činjenicu da nam najbliži prijatelji ovdje sele u Berlin i shvatila sam zašto ne mogu spavati.
Jer se bojim da su svi moji prijatelji – u telefonu. Ja, koja sam se oduševljavala time kako je divno pronalaziti novog prijatelja u odrasloj dobi, shvatila sam da se nalazim u trenutku u životu u kojem nemam – prijatelja.
Da ne budem dramatična, nije baš da nemam koga nazvati ili s nekim popiti kafu. Sve moje prijateljice i prijatelji i dalje su tu, kao što sam rekla, žive u mom telefonu i koristimo svaki trenutak kada nam sudbina ispreplete puteve da se družimo, da budemo zajedno.
Putujemo kilometrima i svim prevoznim sredstvima da bi se zagrlili, da bi popili kafu i zaista pričali jedni s drugima, licem u lice. I svaki put je bolji od prošlog i, nekako, svaki put je susret malo duži od prošlog (to je valjda ta slobodna koja dolazi s godinama, prioritetima i financijskim slobodama).
Jedna sam od sretnica koja ima i svoj ‘čopor’ dijasporki, legendarnih snažnih žena koja su poput mene ostavile sve i otišle u nepoznato. I tu smo si, na instagramu, u grupnim porukama, u organizovanim susretima negdje gdje je svima ‘na pola puta’.
I to su iskustva koja cijenim do te mjere da ne znam ni kako ih opisati bez da zvučim umjetno, sladunjavo i pretjerano. Iako je zaista tako.
Ali ovaj tekst nije slučajno u kategoriji koja se zove #gastarbajterka. Jer u tom vrtlogu emocija, preživljavanja i pronalaska svog puta, desilo se nešto na što nisam računala.
Dijasporski život pokazao je da sam opet napravila nepredviđen propust: dok sam se borila da postavim dobre temelje djeci, mužu i našem zajedničkom životu, opet sam preskočila u svemu tome – sebe. I opet sam dobila još jednu lekciju iz kategorije ‘najteži dio iseljeničkog života je taj da nema potpornih stubova na koje ćeš se nasloniti’.
A onda se, kao meni, desi da ležiš budna u sred noći i shvataš da nema opipljivih prijatelja u blizini. Jer freelancerski posao ti donosi mnogo kolega, ali ne više od toga.
Djeca rastu i ne trebaju te da ih držiš za ruku i piješ kavu s mamama. Poznanici koji su postali prijatelji su možda ipak malo više ‘muževi prijatelji’, a malo manje tvoji.
I dolaziš do zaključka da, ako želim biti aktivni roditelj, freelancer (šta znači da zapravo stalno radiš nešto iako te ne plaćaju uvijek za to), a uz to ponekad otići vježbati ili usavršavati njemački, naprosto nemaš kada ‘istraživati grad uz šolju kave sa svojom novom frendicom’.
Ili ga nemam ja?
Jer kada živiš tamo gdje imaš povijest, pogotovo povijest prije djece, uvijek postoji netko. Prijateljica s faxa, poznanica s vjeronauka, ekipa s kojom si izlazila nekad, pa onda ne, pa onda opet nekad.
Uvijek postoji tetka ili baka ili kuma netko ko je uvijek tu s otvorenim vratima, neko kome nisi nova biljka koju tek treba ocijeniti ili procijeniti. A i ti si netko drugi, neko tko ne mora misliti kakav utisak trenutno ostavljaš i hoće li biti prilike za drugi put.
Sad dok razmišljam o tome – život u dijaspori je kao da nikad ne prestanete ići na spojeve, samo umjesto partnera tražite – prijatelja.
Pa tako naiđeš na one koji su super samo za jednom, one koji su ti simpatični, ali vam se djeca ne slažu, oni koji rade toliko da se rado vide s vama – tri puta u godini, oni s kojima kliknete, ali se nekako uvijek razilazite, oni čija su vam djeca super, ali shvatite da nakon 45 minuta nemate zajedničkih tema.
Život s djecom nam ostavlja samo male prozore vremena i čovjek se ne može osjećati razočarano kada svo to vrijeme uloži u novi odnos od kojeg na kraju ne bude ništa.
Zapravo je ovo vjerojatno samo vrlo otvoren tekst o nečijem odlasku – o prijateljima koji su bili sve ono što prijatelji trebaju biti. A onda su morali otići. A kao što sam pisala stotinu puta do sada, ponekad su sitnice ono što te dovede u vrlog emocija u kojima onda čovjek ne može ne vagati sve što dobiva i sve što gubi.
I tada se slika tog nekog ‘života koji je mogao biti, ali nikada nije’ teško može izbaciti iz glave.
I riskiram da ponovno budem ‘ona koja drami’ pretjerano i skreće pažnju na ‘nebitne stvari’. I činjenica je da mnogo ljudi nema iskustvo kakvo imamo mi pa samim time ne može pronaći poveznicu.
Ali život u dijaspori nije samo uzlazna (ili silazna) putanja već veliki vrtlog koji na trenutke donosi najviše vrhunce, ali i baca u duboke ponore. I ono što nitko više ne želi čuti (jer je svima preko glave), ali cijela ova covid situacija nije ni malo pomogla u tome.
Smiješno za pročitati onima iz domovine, ali vrlo ozbiljna napomena za nas iz dijaspore gdje su ljudi vrlo ozbiljno shvatili smjernice i poprilično se udaljili jedni od drugih.
Na kraju balade ispadne da je uvijek, na svim nivoima, teško pronaći ljude koji su baš uvijek ‘tvoji’. Možda smo mi moju kvotu zapravo već ispunili pa sada tražimo previše. A možda trebam isforsirati još jednu kavu s onom mamom koja mi se čini kao moj tip. Tko zna.
