Privremeni brak ima više smisla od doživotnog braka
Većina brakova se završi ljutnjom.
Zašto bi trajanje braka trebalo da bude jedini pokazatelj uspješnog braka?
bigthink.com
Britanski seksolog Havelock Ellis je bio jedan od prvih koji je doveo u pitanje tipičan model braka.
Ellis je uveo ideju koja je i danas ostala radikalna kao i u njegovo vrijeme: probni brakovi, u kojima parovi istražuju privremenu zajednicu različitih nivoa posvećenosti koja im omogućava da imaju seks, pristup kontracepciji i lak razvod, sve dok nema djece.
Dok je Ellis ovoj vrsti privremenog braka dao ime, drugi su godinama ranije pričali o sličnim zajednicama, uključujući njemačkog pjesnika Johanna von Goethea i američkog paleontologa E. D.
Copea koji je u svojoj knjizi The Marriage Problem (1888) rekao da brakovi treba da počnu sa petogodišnjim ugovorom koji bi bilo koji supružnik mogao da prekine ili obnovi sa daljim 10- ili 15-godišnjim ugovorom i, ako bi sve išlo kako treba, stalnim ugovorom.
Godine 1966., američka antropologinja Margaret Mead predložila je verziju braka u dva koraka – ‘pojedinačnu posvećenost’ koja bi odgovarala studentima ograničenih sredstava i koja se lako mogla raspustiti ili pretvoriti u ‘roditeljsku obavezu’ ako su spremni i voljni da preuzmu obaveze o djeci. Godine 1971., Lena King Lee, zakonodavac u Merylandu, je predložila zakon o obnovi braka kako bi parovi mogli da ponište ili obnove svoj brak na svake tri godine. 2007. godine, njemački zakonodavac je predložio sedmogodišnji ugovor; 2010. godine, jedna ženska grupa na Filipinima je predložila 10-godišnji bračni ugovor; a 2011. godine zakonodavci Mexico Cityja su predložili reformu građanskog zakona koja bi omogućila parovima da odlučuju o dužini bračne obaveze, sa najmanje dvije godine.
Jasno je da doživotni brak treba ponovo preispitati. Uprkos svim pričama, nikakvi zakoni nikada nisu donijeti, a ideja o obnovljivim brakovima ostala je samo to – ideja. Ali privremeni brakovi su se zapravo uspješno praktikovali vijekovima, među peruanskim Indijancima u Andima, u Indoneziji iz 15. vijeka, u drevnom Japanu, islamskom svijetu i drugdje.
I čini se da bismo mogli biti spremni da ih ponovo primijenimo.
U nedavnoj anketi, mnogi milenijalci su naveli da bi bili otvoreni za “probni brak”, u kojem bi se parovi obavezali jedno drugom na određeni broj godina – činilo se da su dvije godine “pravi” broj – nakon čega se moće obnoviti ili ponovo pregovarati. Iako to nije bila naučna anketa, ona ukazuje na spremnost da se na brak gleda kao na nešto drugo osim “do smrti”.
Prema američkom istraživačkom centru Pew Reasearch, 2013. godine, 40% mladenaca se vjenčalo bar jednom. Pošto 10% prvih brakova ne traje ni pet godina, obnovljivi bračni ugovor ima više smisla nego ikad.
Naš sadašnji ugovor – “do smrti” – možda je funkcionisao kada ljudi nisu živjeli toliko dugo (prema američkom sociologu i autorki Stephanie Coontz, prosječan brak u kolonijalno vrijeme je trajao ispod 12 godina); ili kada su mnoge žene umirale na porođaju, oslobađajući muškarce da se žene više puta (što su i učinili); i kada su bogatim muškarcima bile potrebne žene za kuvanje, čišćenje i čuvanje, a ženama su bili potrebni muškarci radi finansijske sigurnosti.
Ali to nije razlog zašto se danas vjenčavamo. Ipak, čestitamo parovima godišnjice i bivamo nostalgični kako se godine sabiraju – 15, 25, 50, 75. Da li su to godine bračnog blaženstva? Ne uvijek; mnogi dugoročni brakovi su bez ljubavi i seksa, a ponekad su puni bijesa i ogorčenosti. Ali ako ipak uspiju dok supružnik ne umre – USPIJEH!
Sama dugoročnost braka ne bi trebalo da bude znak srećnog, zdravog braka. Umjesto da ostajemo u brakovima “do smrti”, obnovljivi brakovi bi omogućili partnerima da u skladu sa tim izmijene svoj bračni ugovor ili se slože da je nastavak nemoguć i prekinu ga bez šoka ili drame spornog razvoda ili dugoročne sumnje u to šta je pošlo naopako.
I kao što je primijetio pokojni nobelovac Gary S. Becker, kada bi svaki par mogao da personalizuje svoj bračni ugovor na osnovu onoga što oni smatraju važnim, više ne bi bilo društvene stigme ili osuđivanja onoga što su u suštini privatne odluke.
Ako je društvo zaista zabrinuto zbog povećane stope razvoda, možda je vrijeme da ponovo razmislimo o konceptu “do smrti”. I ako mlade i mladoženje zaista žele srećan brak, onda je vrijeme da preuzmu odgovornost za definisanje svojih ciljeva i očekivanja u obnovljivom ugovoru, izgovarajući – naglas ili na papiru – ‘Ponovo biram tebe’ onoliko često koliko to misle.
