Pandemija je uticala na sve sfere naših života. Preko noći nas je pretvorila u stanovnike koji uče, rade, kupuju, plaćaju i druže se online bez obzira u kojem dijelu svijeta bili.
Pandemija nas je natjerala da se osvijestimo i počnemo voditi računa kako djelujemo u online svijetu i prilagodili smo se „novom normalnom“ funkcionisanju u kratkom roku.
Kada sam nakon ispita na MBA programu trebala izabrati temu, od svih ponuđenih „Digitalna pismenost za vrijeme COVID 19 pandemije: Dokazi za Bosnu i Hercegovinu“ je najviše privukla moju pažnju.
Obzirom da sam profesionalno orjentirana na prodaju, marketing i komunikacije više od 10 godina, prva pomisao je bila da će informacije koje prikupim na poseban način doprinijeti radu mojih kolega jer ćemo znati ima li smisla koristiti digitalne kanale komunikacija i prodaje kako bi došli do krajnjih korisnika.
Moj mentor, prof. dr. Ensar Mekić, poznat po tome da nudi teme i motiviše studente da biraju istraživanja koja će biti od posebnog društvenog značaja ukazao mi je na važnost teme obzirom da se općenito digitalnom pismenošću u BiH jako malo bavimo.
Međutim, ono što me već dočekalo na prvom koraku kada sam krenula sa prikupljanjem informacija i podataka, me u potpunosti iznenadilo, a to je da u BiH nismo imali apsolutno nikakvih zvaničnih informacija o digitalnoj pismenosti stanovnika.
Shvatila sam tada da sam za magistarski rad izabrala temu kojom se niko do sada nije bavio u Bosni i Hercegovini i da će rezultati pokazati ne samo stanje digitalne pismenosti za vrijeme pandemije, nego da će nam dati rezultate o nivou digitalne pismenosti općenito.
U našoj državi mnogo se priča o procesima digitalizacije koji jesu neophodni, a u suštini bez konkretnih podatke o digitalnoj pismenosti stanovništa teško da znamo koje procese digitalizacije možemo provesti.
- godine 38,7 % bh stanovništva je bilo informatički nepismeno
Podatke koje sam pronašla o pismenosti općenito, a koji nisu bili ohrabrujući, su rezultati sa popisa stanovništva iz 2013. godine. gdje je navedeno da je u BiH gotovo 90 000 nepismenih ljudi, da je 38.7 % informatički nepismenih, da 1/3 stanovništa nikada nije koristila računar i da ¼ nikada nije koristila internet.
Nisam dozvolila da dugo ostanem u tom čudu zbog činjenica da su prvi komercijalni računari u upotrebi već 70 godina, da je www (word wide web) izmišljen 1989. kada sam se ja rodila, da je za europskog građanina biti digitalno pismen jedna od osnovnih karakteristika. Time je svakako izazov istraživanja postao još veći i značajniji.
Jedan od podataka u izvještaju Global Digital za 2021. za Bosnu i Hercegovinu, koji mi je ukazivao da smo sigurno napredovali u odnosu na podatke iz popisa 2013. godine, kaže da je zatupljenost mobilnog interneta u našoj zemlji 105 %, što znači da je više korisnika mobilnog interneta nego što je stanovnika u našoj zemlji.
Biti digitalno pismen znači biti pismen uopće
90-tih piti pismen podrazumijevalo je znati pisati, čitati i koristiti određene kompjuterske vještine, međutim danas imamo različite vrste pismenosti kao što je medijska, kreativna, finansijska i sl. koje zahtijevaju čitav niz vještina.
Uzimajući u obzir prisustvo tehnologiju u društvu, na internetu smo svakodnevno, broj korisnika interneta, mobilnih i drugih uređaja, društvenih mreža raste iz dana u dan, naučnici se slažu da je digitalna pismenost danas ustvari pismenost, te da je osnova za cijeloživotno učenje.
Pretražujući internet pronaći ćete različite definicije digitalne pismenosti, međutim definicija koja po mom mišljenju najjasnije opisuje je ona koju je dalo Američko književno udruženje (ALA), a to je da: „Digitalna pismenost je sposobnost korištenja informacijskih i komunikacijskih tehnologija za pronalaženje, evaluiranje, kreiranje i komuniciranje informacija, što zahtijeva posjedovanje kognitivnih i tehničkih vještine.
Digitalna pismenost jednostavno rečeno znači posjedovanje vještina koje su vam potrebne za život, učenje i rad u današnje vrijeme. Biti digitalno pismeni znači biti osvješteni i kompetentni građani.
Bosanci i Hercegovci su digitalno pismeni
Kreirajući koncept istraživanja jedna od ključnih stvari je bila pripremiti dobar upitnik koji će sadržavati pitanja koja će najjasnije odgovoriti gdje smo danas kada je u pitanju digitalna pismenost našeg društva.
Da bi izmjerila varijable koristila sam rad Rodriguez-de-Diosa, Igartue i Gonzalez-Vazqueza (2016) koji su razmatrali mjerenje ovog konstrukta ranije kroz šest važnih vještina koje čine digitalnu pismenost: tehnološke vještine, vještine lične sigurnosti, kritične vještine, vještine sigurnosti uređaja, informativne vještine i komunikacijske vještine.
Obuhvatila sam generacije X, Y, Z i Baby Boomers-e, odnosno rođene između 1946. i 2015. godine, jer su to generacije koje najčešće svjesno ulaze u online svijet. Također, obuhvaćeni su i muškarci i žene iz svih dijelova BiH, Federacije BiH (vodeći računa da ispitanici budu iz svih kantona), Republike Srpske i Brčko Distrikta, različitih obrazovnih nivoa i profesija, te zaposleni i nezaposleni. Na upitnik je odgovorilo 683 ispitanika.
Obzirom da je bilo vrijeme pandemije 2020/2021, uvrstila sam i pitanja u vezi sa online kupovinom, da li kupuju, koliko često, da li radije biraju mobilni uređaj ili računar prilikom kupovine, koliko aplikacija koriste i sl.
Kada govorimo o industriji rada najveći broj ispitanika je iz oblasti obrazovanja, kulture, zdravstva 138, zatim iz oblasti finansija 78, informacionih tehnologija i telekomunikacija 70, zatim iz administracije, javnih institucija 46, iz oblasti turizma 53 ispitanika, iz nevladinih organizacija 19 ispitanika i dr., dok je 91 ispitanik nezaposlen.
57% ispitanika je visoko obrazovanih, njih 22% je završilo srednju školu, 2.8 % doktorske studije dok je 18,3 % završilo master.
62,2 % ispitanika kupuje online više od pet puta mjesečno, putem mobilnog uređaja kupovinu obavlja njih 41 % , dok putem web-a njih 59 %. 173 ispitanika imaju instaliranu 1 aplikaciju za kupovinu, 173 više od 3 aplikacije, dok 195 njih nema instaliranih aplikacija za kupovinu.
Postavljene hipoteze istraživanja odgovorile su na pitanja da li godine, nivo obrazovanja, profesija, mjesto boravka i radni status utiču na nivo digitalne pismenosti u Bosni i Hercegovini.
Dokazala sam da godine, nivo obrazovanja i profesija utiču na digitalnu pismenost, dok status zaposlenosti kao i mjesto boravka ne utiču na digitalnu pismenost.
Istraživanje je pokazalo da su građani uglavnom digitalno pismeni, ali da je potrebno uložiti napore za potpunu digitalnu pismenost društva. Također, treba imati na umu da je ovo prva studija i da je potrebno sprovesti veći broj sličnih studija, na većim uzorcima kako bismo imali još bolje podatke, te samim tim mogli tretirati problem i unaprijeđenje digitalne pismenosti preciznije i efikasnije.
Proces unaprijeđenja digitalne pismenosti zahtjeva strateški pristup gdje bi se uključili svi, od obrazovnih institucija i to od najranije dobi, zatim kompanija i svakako javne institucije kao donosioci odluka.
Ja ću svoj rad na ovu temu nastaviti i truditi ću se da dam doprinos podižući svijest u društvu o značaju digitalne pismenosti, jer biti u online svijetu nije bezazleno ako ne znamo kako se ponašati, a uzmemo li u obzir brzinu razvoja tehnologija izazova će biti još više u budućnosti.
Često kao društvo bivamo kritikovani koliko zaostajemo u raznim sferama života i kako možemo mnogo bolje i slažem se da možemo, ali ja ovo istraživanje poklanjam građanima Bosne i Hercegovine, kao dokaz i poticaj da možemo ići u skladu sa vremenom ukoliko shvatimo da su učenje i rad na sebi ono što je ključno za napredak svakog pojedinca, a onda i društva u cjelini.
Želim se zahvaliti svim ljudima koji su svojim učešćem doprinijeli da provedem istraživanje, posebno mentoru, porodici i prijateljima na pruženoj podršci.
Azra Habibija Ražanica, MBA
