Kako neko da živi srećan život ispunjen smislom? Za mnoge je odgovor, barem djelimično, odgajanje djece.
Gledanje djeteta kako raste i uči o svijetu je radosno iskustvo, a vrijeme provedeno u pružanju bezuslovne ljubavi i brige nudi duhovno ispunjenje. Kasnije, u našim zlatnim godinama djeca mogu biti izvor palijativne udobnosti.
Ovakvo razmišljanje je toliko ukorijenjeno u našoj kulturi da su mnogi ljudi, posebno žene, pod pritiskom prijatelja i porodice da imaju djecu i osjećaju da moraju opravdati svoje razloge ukoliko odluče suprotno.
Kao što je često slučaj, društvena stvarnost je komplikovanija od pogleda na svijet koji učimo od rođenja. Višedecenijsko istraživanje je upoređivalo sreću i blagostanje roditelja sa neroditeljima, a presuda je: mnogi roditelji su manje srećni od svojih vršnjaka bez djece. Ali ne svi.
Naslovi kojima se tvrdi da su roditelji depresivniji od neroditelja svakako privlače našu pažnju, ali takve priče teško da su novost.
Razlika u sreći između roditelja i neroditelja se pokazala najvećom u SAD-u, gdje su roditelji bili 12% manje srećni od odraslih bez djece. Četrnaest drugih zemalja – među njima Irska, Grčka, Britanija, Novi Zeland, Švajcarska i Australija – takođe su pokazale manje pozitivne izglede za roditelje, ali ne u tolikoj mjeri kao u SAD-u.
Je li sve u redu sa djecom?
Na osnovu ovog istraživanja, moglo bi se pretpostaviti da su djeca dominantan izvor nesreće – i da, svi znamo neko dijete koje je dokaz za ovu izjavu. Ali ovi istraživači su primjetili da su ovi efekti korelativni, a ne uzročni, i da postoji mnogo umiješanih faktora pored potomstva.
U jednom istraživanju su istakli da su roditelji koji su najpodložniji nesreći bile žene, samci, oni u nižim socioekonomskim slojevima i oni koji žive u društvima koja su manje naklonjena roditeljstvu. Takođe je zabilježeno da je najmanji pad zadovoljstva roditeljstvom među višim socioekonomskim grupama, vjerovatno zato što im je njihov status pružao više slobode prije nego što imaju djecu.
Ova analiza je pokazala da su zemlje koje nude “bolje porodične politike, posebno plaćeno slobodno vrijeme i subvencije za brigu o djeci, povezane sa manjim disbalansom u sreću između roditelja i neroditelja”.
Potencijalni razlog? Roditelji u zemljama koje podržavaju porodičnu politiku se bore sa manje stresora. Oni mogu uzeti više roditeljskog odsustva, uživati u širokoj subvencionisanoj njezi i nisu toliko finansijski opterećni troškovima obrazovanja. Ovo je posebno tačno kada se uporedi sa SAD-om, gdje se pruža mala podrška roditeljima u poređenju sa drugim zemljama uključenim u istraživanje.
RODITELJSKA NESREĆA JE… KOMPLIKOVANA
Kada se sve uzme, ove studije sugerišu da je glavni uzrok nesreće roditelja je nedostatak podrške. Roditeljima niže klase je teško da sakupe novac, resurse i ljude neophodne za uspjeh u sopstvenim životima, a istovremeno moraju da izdržavaju svoju djecu. Čak i roditelji iz više klase se mogu umoriti ako se bore sa nedostatkom resursa, kao što je vrijeme ili sloboda samoaktualizacije.
Zemlje sa dobrom porodičnom politikom mogu nadoknaditi ove nedostatke kako bi pomogle u balansiranju disbalansa u sreći između roditelja i neroditelja.
Pored nedostatka podrške, sljedeći faktori vjerovatno utiču na roditeljsku sreću, mada je teško reći u kojoj mjeri.
Kultura proširenih porodica. Zemlje poput Španije i Portugala, gdje je manja razlika u sreći između roditelja i neroditelja, kulturalno su više fokusirane na proširene porodice. Španci riješavaju lične probleme kroz porodicu, pristup koji se proteže na podizanje djece gdje mnogo ruku olakšava posao.
Nasuprot njima, Sjedinjene Države naglašavaju osjećaj individualizma. Njihov nuklearni porodični model se sastoji od manjih porodičnih jedinica u kojima roditelji preuzimaju skoro isključivu odgovornost za podizanje djece dok proširena porodica živi u odvojenim domovima, ponekad stotinama kilometara daleko.
Ko postaje roditelj. U zemljama poput Španije i Italije, koje imaju niske stope fertiliteta, pretpostavlja se da oni koji imaju djecu istinski žele da ih imaju. Sjedinjene Države, sa mnogo višom stopom fertiliteta, bi mogle imati dosta ljudi koje uprkos tome što nemaju jaku želju za roditeljstvom, ipak imaju djecu.
Djeca u kući. Analiza Instituta za porodične studije je pokazala da su muškarci između 50 i 70 godina srećniji od svojih vršnjaka bez djece ako su im djeca napustila dom. Međutim, muškarci koji su još uvijek imali djecu kod kuće su izjavili da su manje srećni neroditelja.
Stil roditeljstva. Način na koji roditelj pristupa roditeljstvu može imati značajan uticaj na njihovu sreću. Razvojni psiholog Alison Gopnik tvrdi da naš moderni model roditeljstva, u kojem na djecu gledamo samo kao na model koji treba da se oblikuje u određeni tip odrasle osobe, nije samo pogrešno, već je i izvor stresa i nezadovoljstva za mnoge roditelje.
Samopercepcija. Istraživanje je pokazalo da roditelji koji su izjavili da su veoma zadovoljni životom takođe vjeruju da rade odličan posao kao roditelji.
Imamo još mnogo toga da naučimo o roditeljstvu, a rezultati toliko raznolikih istraživanja ponekad mogu biti kontradiktorni. I proed toga, trebalo bi da bude jasno da je našim narodnim pretpostavkama o porodici potrebno veliko ažuriranje i moramo preispitati svoje stavove o roditeljstvu, kako iz individualne perspektive, tako i u pogledu socijalne politike.
S tim rečeno, postoje dva zaključka koja možemo izvući iz ovih istraživanja. Za neroditelje, vaš izbor da budete bez djece vas neće osuditi na sumoran, besmislen život u kome ćete svoje posljednje dane provoditi razmišljajući o protraćenom životu.
Niti su roditelji osuđeni na sreću na osnovu budućnosti svog djeteta. Roditeljstvo može biti izvor života, ali podizanje djeteta neće magično donijeti zadovoljstvo u vaš život.
Ako ništa drugo, moraćete više da radite za to zadovoljstvo jer mnogi faktori, neki koji su u vašoj moći, neki ne, diktiraju roditeljsku sreću. Svako ko razmišlja o roditeljstvu treba da razborito izvaže opcije prije nego što donese odluku.