Odlučila je nositi dijete svih devet mjeseci i roditi ga, kako bi drugim bebama donirala potrebne organe. Za vrijeme 19. sedmice trudnoće otkrila je to, a za svoju odluku nije požalila, vjerujući kako na taj način zapravo pomoći drugima, kad već to sebi ne može.
Osjećala je trzaje bebe i okrete u stomaku. Osjećala je kako se beba budi i živi unutar nje, iako će umrijeti čim se rodi.
Njen suprug Royce napisao je emotivno pismo o njenoj snazi i objavio ga na internetu, u znak zahvalnosti i divljenja svemu što je uradila.
“Prošle noći, prije nego sam napustio New Orleans gledao sam svoju predivnu ženu kako spokojno spava na kauču. Gledao sam njen veliki stomak i osjećao kako se naša ćerka pomjera unutra. Naša ćerka koja neće živjeti više od nekoliko dana.
Obuzeo me osjećaj divljenja za ovu nevjerovatnu ženu. S obzirom na to da sam pisac, imam potrebu da svoje emocije pretočim u riječi i prenesem na papir.
Počeo sam pisati i shvatio da moram svima reći koliko je Keri divna osoba. Upoznao sam dječaka koji se zove Jarrius i koji čeka na transplataciju jetre, što me navelo da se zapitam koliko samo ovih malih heroja čeka na doniranje organa. Nedostajala mi je Keri, koja je ostala u bolnici, ali sam u mislima osjećao veliku zahvalnost u ime sve djece kojoj će naša ćerka pomoći.
Prisjetio sam se trenutka u kojem su nam rekla kako Eva “nije savršena” a onda nakon 30 sekundi kako nema mozak. Keri je pogledala doktora i kroz suze postavila pitanje: “Ako je nosim do kraja trudnoće i rodim, možemo li donirati organe?”.
Doktor je bio iznenađen njenom hrabrošću i spremnošću na takav korak. Ja sam bio slomljen, a istovremeno obasjan jačinom njene volje da mi dokaže kako je superžena sa supermoćima.
Ona je uspjela u jednoj minuti shvatiti kako će njeno dijete umrijeti, ali i osjetiti potrebu da drugoj djeci pomogne. To je bilo nešto najjače što sam ikada doživio. U osam godina našeg braka i 15 godina veze bilo je mnogo trenutaka u kojima sam bio ponosan na nju, srećan što je imam i apsolutno oduševljen svime što imamo.
Ali tada sam shvatio kako ne samo da sam oženjen za divnu ženu, već za nevjerovatno ljudsko biće, koje nikada pa čak ni onda kada je najteže ne misli na sebe, već na druge.
Čitav period je bio užasno težak i naporan. Gledati je kako se raduje svaki put kada osjeti da se Eva u njoj pomjera znajući da neće biti sa nama da odrasta, kidalo je moje srce. Svi oni trenuci u kojima je zabole leđa, oteknu joj noge, povraća i muči se kako bi rodila Evu i automatski je izgubila.
Kako će izgledati postporođajni period? Hoće li imati snage i hoću li je znati utješiti? Njoj će mlijeko početi curiti, a ona neće imati bebu da je doji. Neće imati bebu koja će joj dokazati da je vrijedilo mučiti se devet mjeseci.
Ali ipak je odlučila nositi je do kraja i izdržati. Uradila je to iz mnoštva razloga. Prvi je bio onaj da želi donirati organe, ali ne sa željom da zvuči kao humana, već da svojom žrtvom pokaže da to stvarno i misli.
Osim toga, pomisao da će Eva biti živa barem nekoliko dana tješila nas je i uveseljavala, jer smo znali da ćemo imati priliku da je zagrlimo, držimo i poljubimo barem nekoliko puta. A to je ogroman poklon, kojeg se nismo bili spremni odreći.
Ujedno smo se vodili rečenicom koju smo vidjeli na majici dječaka kojeg sam spomenuo ranije. Pisalo je: “Potrebno je žrtvovati život kako bi se nečiji spasio”. Nisam mogao prestati misliti o tome. Postoji porodica koja se nada da će se neko čudo desiti njihovom djetetu i spasiti ga, a mi smo svjesni da naša Eva može biti to čudo. Kako da nas to ne raduje?
Polako se bližimo datumu porođaja i postajemo uplašeni, jer ćemo otići da dočekamo dijete koje ne možemo dovesti kući. Mnogo ljudi bi reklo kako ne bi promijenili ništa, u trenutku mirenja sa situacijom, ali ja to ne mogu reći. Ja bih ovo definitivno promijenio.
Želim da moja ćerka bude savršena.
Želim da duva svjećicu na torti za prvi rođendan.
Želim da je učim da hoda.
Želim da gleda kako odrasta i šalje poruke dječacima.
Želim da je ispratim na maturu.
Želim sve ovo da promijenim.
Ali ne mogu. To je naša realnost.
Gledam je kako spava i ne mogu da ne pomislim na to koliko je jaka i hrabra. Ona je izvanredna osoba. Sve je u jednoj osobi, a eto ipak moja je supruga. Nije da mi je trebala ovakva situacija da to uvidim, ali je bila poticaj da to kažem cijelom svijetu, koji treba da zna. Kako je voljeti nesebično, znajući da sve što radiš ima mnogo veći cilj i smisao.
Ona je moj heroj, jer je odlučila roditi, znajući da naše dijete neće živjeti.
Ali da mnoga druga djeca hoće”.
Izvor: CNN
