Moram priznati da sam veoma uznemiren kada čujem rasprave na ovu temu, jer prosto ne mogu i ne želim pronaći opravdanja. Iskreno, ne marim šta će drugi misliti, ali ja kao muškarac želim poručiti svim drugim muškarcima. Očevi ne ostavljaju svoju djecu.
Umoran sam od čekanja da to neko od muškaraca poruči.
Umoran od toga da se hoda na vrhovima prstiju kada su u pitanju muške emocije.
Umoran od društva koje ovakvo ponašanje gotovo da opravdava i smatra “normalnim”.
Umoran od majki koje pokušavaju skrenuti pažnju na ovaj problem, jer je krajnje vrijeme da očevi preuzmu odgovornost.
Uprkos tome što ih ne opravdavam, vjerujem da postoje različiti tipovi očeva koji odluče napustiti djecu. A nijedan od njih nema valjane razloge, jer ne možeš tek tako otići, pravi očevi to ne rade. Prvi su oni koji jednostavno odu. Spakuju svoje stvari, bez razmišljanja napuste ženu i dijete i prekinu svaki kontakt sa njima. Ovakvi očevi uopšte nisu muškarci. Oni su lijeni i uplašeni dječaci koji ne znaju kako da se nose sa odgovornošću, jer je nikada nisu imali. Njima je narcisoidnost prioritetnija od pomisli na to kako će izgledati život tog djeteta. Oni su dokaz da ljudi nekada mogu biti grozna, sebična stvorenja.
To je tip oca koji neće nikada shvatiti šta je ostavio.
Nikada neće znati kako izgledaju nedjeljna porodična jutra.
Nikada neće vidjeti stotine šarenih crteža koje je njegovo dijete crtalo godinama.
Nikada neće znati koliko je propuštenih odlazaka u zoološki park bilo.
Koliko kampovanja, izleta, igara i mjesta na koje nikada nije došao on. Tata.
Koliko propuštenih priča za laku noć, palačinaka za doručak, vožnje bicikla i učenja stvari koje te samo otac može naučiti. Još tužnije je to što nikada neće znati da je ostavio maleno stvorenje koje bi ga gledalo kao heroja. Koje bi mu vjerovalo i voljelo više od ikoga na svijetu. Koje bi više od svega na svijetu htjelo biti kao on. Njegov tata.
On nikada neće razumijeti koliko je odgovoran za ogromnu rupu i dječijem srcu koja nikada neće biti ispunjena. Nikada neće shvatiti koliko je suza proliveno zbog njega, a koliko ljutnje i bijesa skupljeno u malo nejakom biću, koje se zove njegovo dijete. Koliko je samo život bio teži, samo zato što je on otišao. Očevi poput njega nikada ne shvate, ne razumiju i ne prihvate odgovornost za svoja djela. Ali vremenom oni ni nedostaju, jer ne može ti faliti ono što nikada nisi imao.
Možda je pogrešno od mene, ali ja nemam prostor u srcu ili mogućnost u svom mozgu da razumijem ovakve očeve. Nemam empatiju, a najbolji pokušaj izražavanja emocija bio bi ljutnja. Ali postoji drugi tip očeva koji odlazi, a koji nije ništa bolji od prošlog. To su oni koji odlaze prikriveno, da se ne vidi. To su oni koji nastoje održati privid da nisu uopšte otišli, jer nakon razvoda ili prekida postaju vikend tate. Svako veče kada liježu na spavanje oni misle da su dobri očevi, jer se pojavljuju tu i tamo, sa vremena na vrijeme kako bi ispunili svoju obavezu i odglumili roditelja koji već odavno nisu.
Ne mogu shvatiti to. Kako možete biti parcijalni roditelji? Odrediti sebi prosječan broj sati i aktivnosti koje možete imati sa svojim djetetom? Vama je očigledno sve ok. Vi i jeste zato ok tip tate, jer ništa ne izaziva reakciju kod vas. Vama je ok provoditi minimalno i ograničeno vrijeme sa djetetom. Ok vam je što ste ga ostavili većinu vremena na brigu ženi koju ste vi ostali. Čak vam je kasnije i ok da gledate kako novi muškarac zauzima dominantnu ulogu u njihovim životima, jer mislite da je ok da ste vi tu samo vikendom. A nije!
Vi se ne borite, jer mislite da i ne trebate. Navodno ste već otac. Ali imate li uopšte predstavu šta to zapravo znači? Vrijeme koje trošite na priču drugima o tome kako ste dobar otac biste mogli potrošiti na to da stvarno postanete takvi. Ali dugo građene iluzije o sebi postanu istina u koju svako poželi vjerovati. Vi ste ipak onaj koji šalje poruke ili zove. Daje novac i pomaže, a zar to samo po sebi nije dovoljno? Naravno da nije, jer biti roditelj zahtjeva mnogo više od toga.
Većina ovakvih očeva bi mogla biti okarakterisana kao Diznilend Tate. Njihova funkcija u konačnici nije ništa drugo do toga da zabave sebe i djecu, a pri tome i druge, misleći da je to sva suština. On je obavio svoju dužnost, dijete se nasmijalo, čini se da ga voli, ali je li to stvarno dovoljno?
Izvor: Single Dad Laughing
P.S.
Kao odraslo dijete bez oca odlučno govorim da nije. Nikada neće ni biti. Oba tipa očeva su direktno u mojoj porodici. Prvi tip je onaj koji je ostavio mene, a drugi onaj koji gostuje mom bratu za praznike. Suština je ista. Oni nisu očevi, već pokušaji. Donori spermi nedovoljno sposobni da spriječe nastanak života o kojem nikada neće znati voditi računa i preuzeti odgovornost. Pravi očevi nikada ne odlaze, jer da odlaze znali bi koje posljedice ostavljaju trajno na život djeteta, koje ostaje okrnjeno cijeli život.
