Šta više niko vas ne pripremi da se to može desiti dok imate petomjesečno dijete.
„Mama rekli su da je tumor kancerogen. Moraju odstraniti dio njegovog oka u četvrtak.“ Rekla sam tiho preko telefona dok sam stajala u prvaljom wcu očne bolnice.
Danas je prvi dan da nisam pored moj kćerke. Moja majka je čuva dok moj muž i ja idemo u očnu bolnicu. U toku rutinskog pregleda pronašli su masu koja pritišće njegovo lijevo oko.
Posljednih nekoliko mjeseci je već bilo zahjtevno. Dobila sam upalu mokraćnih kanla nakon prođaja, moj kćerki su dijagnostifikovali alergiju na kravlje mlijeko sa šest nedelja, imala je stalne probleme sa digestivnim traktom, odbijala je flašicu. Na sve to, napustila sam posao zbog postporođajne anksioznosti. A sad i ovo.
Niko te ne pripremi na ovo.
Samo nekoliko minuta prije dijagnoze smo se zezali, smijali se svemu što smo primjetili po bolnici. Oftalmolog nam je rekao da gotovo sigurno nije rak, pa smo bili vrlo smireni. Nismo ni razmišljali o tumoru.
Čekali smo nekoliko sati prije nego što su nas primili, da ne bio dug i spor pa smo se trudli da nam bude zabavno. Sve dok je prestalo da bude.
Odjednom, sve je postalo strašno i ubrzano. Doktori su pristizali jedan za drugim. Naš život se okrenuo naglavačke u sekundi kad nam je specijalista saopštio da ishod nije dobar. Pogledali smo se u oči. Sve što sam mogla je zagrliti ga, osjećaj bespomoćnosti me preplavio.
Melanom na oku. Ne ne ne!
Milion misli mi se vitlalo po glavi. Pitanja na koja nemam odgovor.
Rak oka? Ko dobije rak oka?
Doktorka nam je objasnila da uglavnom pokušaju da sačuvaju oko, ali tumor se previše raširio, preskočili su priču o sačuvanju vida i odmah prešli na spašavanje života. Rekla nam je da bi najpametnije bilo odstraniti njegovo lijevo oko.
Vožnja kući je bila teška i turobna.
Onda smo došli kući i ugledali njen osmijeh. Ona nije imala pojma šta se upravo desilo, samo je bila srećna jer je ugledala mamu i tatu nakon prvog dana odvajanja. U tom trenutku smo shvatili da je blagoslov što u ovom trenutku imamo novorođenče.
„Oh, sigurno je vam je još teže zbog bebe.“
„Kako se držite sa bebom kod kuće?“
„Sigurno biste voljeli da se ovo ne dešava dok imate bebu.“
Ljudi bi prvo spomenuli bebu i poteškoće s njom kada bismo im saopštili vjesti, ali osjećali smo se suprotno.
Bili smo zahvalni što nas kod kuće čeka beba koja nam odvraća pažnju.
Potpuna nesvjesnost, gugtanje i more osmijeha. Podizala nam je raspoloženje i zasmijavala nas, zbog nje smo morali da se borimo za srećnu budućnost. Nije bilo vremena za kukanje i razmišljanje „šta bi bilo kad bi bilo“. Dala nam je pogon da uradimo sve što možemo i savladamo sve teškoće koje stave pred nas kako bismo mogli biti tu za nju.
Moj muž ponosno nosi svoje vještačko oko, iste boje kao velike plave oči naše djevojčice.
Rekli su rak može opet biti dio naše stvarnosti i da je moj muž u kritičnoj grupi, ali je u remisiji. Tumora više nema i mi se nadam da se sa tom zvjeri nećemo boriti više.
Nikada ne možete biti spremni na ovakve vijesti. Nisam znala kako ću to podnijeti, pogotovo sa mojim postporođajnim problemima.
Međutim, beba u kući je sreća u nesreći.
Svaki dan sam zahvalna na našoj maloj porodici i čistoj ljubavi kojom nas naša kćerka obasipa.
Život je pun neočekivanih iznenađenja, i dobrih i loših. Život može biti jako kratak, ma šta god isplanirate. Moja kćerka me uči da cijenim svaki trenutak i budem prisutn. Sve se može promijeniti u sekundi, zato je važno ostati u trenutku, uživati u vremenu sa porodicom, smijati se, shvatiti da je u redu da osjećate, sve dok vas ta osjećanja ne preuzmimaju od realnosti.
Nije stvar u tome da ste uvijek pozitivni ili da se ne smijete osjećati loše, poenta je u tome da iz tih osjećanja izvučete nešto i otpustite ih. Pokušajte promijeniti prespektivu. Pokušajte sagledati život očima djeteta.
