Šopanje analgeticima i cela ta priča poznata je svakom ko je ikad ležao u bolnici zbog neke traume.
Celo vreme sam smirena. Za nešto je valjda dobro, sve ima svoje razloge. To mi odzvanja u glavi. Ali sam ok, ne dramim. Jer sam i čula, a i uverila se, da drama ne pomaže, nego baš suprotno – odmaže, usporava i otežava oporavak. A trebam si, nije da si ne trebam. Sažaljiva jako nisam, pogotovo ne samosažaljiva.
Danas, kao i prethodna dva dana, su mi stavili nogu u kinetek. To je neki aparat koji savija koleno do neke tačke. Kažu da to radi do tačke bola, pa onda ja kao kažem da je sad dosta, pa oni ga kao postave na tu visinu. I odu. Neka stroj radi svoje. Prethodna dva dana me jeste bolelo, ali ni kusur od ovoga što mi se danas desilo.
Fizioterapeutkinja mi je postavila nogu na taj aparat, namjestila visinu i otišla. Kaže – vidimo se za 10ak minuta. I tu kreće patnja meni do sada neviđena. Bol nije prisutan celo vreme, nego samo tih 7-8 sekundi dok je koleno skroz savijeno. Skroz – dokle je namešteno da se savije. Previjam se od bolova. Znoje mi se dlanovi. Skupljam šake. Stiskam zube. Maramicom skupljam suze u onih par sekundi dok ne boli. I onda opet val bola.
Nisam znala kada će prestati. Osoba sa kojom sam delila sobu se čujno (ne vidno, nisam je gledala, jer sam ležala na leđima i bila licem okrenuta prema plafonu) uzrujala i nudila da zove fizioterapeutkinju da mi ugasi ‘to sranje’. Da sam rekla da je zove, što sam bila u stanju i sama napraviti, bol bi prestao za 15ak sekundi. Iako mi u tim trenucima apsolutno ništa nije značilo vreme. Nisam imala pojma ni šta je sekund, a ni šta je minut.
Ali ne. Rekla sam da je ne zove.
Šake sam skupljala i grčila. Držala se za rub kreveta i gužvala plahtu. Izvijala telo kad dođe kritična tačka. Stenjala i plakala. Zatvorenih očiju. Dlanovi su mi se znojili. Ništa, ali doslovno ništa mi nije bilo važno. Samo jedna stvar.
Počela sam da vrtim film u glavi. Zapravo, sam se zavrtio. Verovatno uz pomoć mene. Jer ipak moja je glava, pa se nadam da imam bar nekakav uticaj na to vrtenje. Pazila sam da ne napravim jak zagriz kako ne bi’ slomila zube. U svemu tome, u tom paklu od bola, u suzama, ja sam imala samo jednu misao – kako će mi biti kada bol prestane. I priželjkivala sam taj osećaj.
Preznojavala sam se. Bacala sam maramice natopljene suzama. I samo sam priželjkivala ne da prestane, nego da osetim taj trenutak kad bola više ne bude, ali baš neposredno nakon što ga je bilo dugo.
Fizioterapeutkinja ulazi, pita što nisam zvala da ugasi taj aparat, ne govorim ništa. Nekako nisam htela da kvarim celi taj događaj pričom.
Kad je ugasila i prebacila mi nogu na krevet, jer samostalno ne mogu, počela sam da se smijem. Onako, luđački. I zahvalila joj.
Kratko mi je samo rekla da sam bila 25 minuta na tome.
Žena me čudno gledala. Jer pretpostavljam da nije baš svakodnevna pojava da ljudi imaju facu nabubrenu i crvenu i mokru od suza i istovremeno se – smiju.
Spustim si naslon kreveta i malo odležim.
Tih nekoliko trenutaka nakon gašenja aparata mi je bilo nešto prekrasno. Baš jako, jako dobar osećaj. Usudim ga se smestiti na poziciju odmah iza orgazma.
Baš ludilo totalno! Neki luđački smiraj. Spokoj.
A čak niti nisam bila preterano zbunjena oko te emocije. Kao da sam to negde, u nekom ćošku mozga, i očekivala, nadala se tome.
Možda je malo sve to čudno.
Kad okusiš jebeno siromaštvo, pa onda posle ceniš svaki dinar. Kad preživiš pakleno nasilje, pa se okreneš sebi, počneš da se baviš sobom i budeš sretna i zahvalna što si proživela sranja, jer da nisi, možda nikad ne bi bila ovako sretna kao što si sada. Kad završiš na štakama ili u kolicima, a do juče si se kretala na nogama, trčala, klečala, čučala potpuno neometano, ali nisi razmišljala o tome, jer ti je to bilo normalno stanje stvari. Kad kukaš kako te boli koleno, a neko ni nema koleno. Tebe bar ima šta da boli.
Kad okusiš prejebenu bol, pa onda počneš da ceniš stanje bez bola.
Kad shvatiš da se neke stvari možda i ne podrazumevaju baš uvek. Ili nikad? Kad ih uzimaš zdravo-za-gotovo. Kad ih ne propituješ. Ni njih, a ni sebe u svemu tome.
Kad misliš kako neke stvari jednostavno – pripadaju, tvoje su, tu su. I ne poštuješ ih. Ne daješ im na značaju. A možda bas zaslužuju da im se da težina i da ih se propituje.
Kad ne promišljaš o tim podrazumevajućim stvarima, pa onda nema ni prostora da na njima budeš zahvalna, da budeš sretna što ih imaš, što ih živiš i što se događaju, eto, baš tebi, a mnogima ne.
Ovakve situacije su mi potrebne povremeno. To sada sa sigurnošću mogu da kažem. Treba mi nešto da me mrdne. Da me pomeri iz svakodnevne ušuškanosti i komfora, da me na neki način oživi. Jer recite šta hoćete, ali mrtve ništa ne boli. Boli samo žive.
Bol kao pokretač. Bol kao klik. Bol kao početak nečega. Bol kao ukazivanje na bolje stvari. Bol kao alarm. Bol kao znak. Bol kao gubljenje pojma o vremenu i kao drugačiji doživljaj vremena. Minut sa bolom nije isto što i minut bez bola. Bol kao pomeranje granice. Bol kao upoznavanje sebe. Bol kao provera.
A stanje nakon bola – poklon, dar. Zasluga? Zarada? Čast? Zahvala? Nakon ovako intenzivnog bola, pitanja se otvaraju sama od sebe. Samo i sama naviru. Kako, zašto, kako dalje, kako posle gledati na bol i tumačiti ga sebi?
Odgovor leži u svakoj od nas. A tumačenje zavisi, između ostalog, i od preživljenog bola.
Ovo iskustvo me nekako nateralo da promislim o zahvali za svakodnevne stvari koje imam i koje mi se dešavaju, a o kojima nisam razmišljala. Nekako tek kad bez nečega ostaneš, počneš razmišljati o tome i skužiš da ti nedostaje, a dok je bilo tu, nisi mu nikakvu pažnju poklanjala. Kao da mi je bol pokazao da neke stvari vrede, baš vrede.
I, da, bol može biti muškog, ali i ženskog roda. Ta bol. Taj bol.
Slučajnost? Ne bih rekla.