Kakvo olakšanje, kada saznate. Jer to objašnjava mnogo toga.
Kada vam se u životu cijelo vrijeme događaju isključivo loše stvari, normalno je da se osjećate depresivno i ne mislite da biste se trebali liječiti, jer je sasvim normalno da se tako osjećate s obzirom na okolnosti. Međutim, neki riječ „depresija“ koriste i za raspoloženje kada su razočarani jer pada kiša.
Kao i većina bolesnika s ovom dijagnozom, započinjemo liječenje misleći da smo „samo depresivni“. To najčešće počinje osjećajem sve veće anksioznosti i napadajima panike, neobjašnjivim nemirom…
Manično povišeno raspoloženje nisam prepoznala kao problem, jer sam u takvom stanju bila pretjerano druželjubiva i pričljiva, pretjerano radišna i vrijedna, glava mi je bila košnica puna ideja i projekata na kojima bih istovremeno radila.
Novac sam oduvijek nerazborito trošila, a smanjena potreba za spavanjem mi je odgovarala jer mi je ostavila još vremena za sve što sam nastojala ostvariti, za dodavanje još dnevnih i noćnih aktivnosti zahvaljujući velikoj psihičkoj energiji i nadrealno povećanoj kreativnosti.
Impulzivnost sam smatrala hrabrošću, jer sam oduvijek previše oklijevala pri donošenju odluka, a nedovoljno konzumiranje hrane se nije negativno odrazilo na mene zbog vječne borbe s viškom kilograma. Počela sam se oblačiti pomalo neuobičaeno i upadljivo, no to sam takođepripisala radu s djecom u osnovnoj školi i svom opisu posla.
Zatim je došao period kada nisam mogla ustati iz kreveta, a nisam znala zašto. Nisam znala zašto imam povećanu potrebu za spavanjem i zašto sam konstantno umorna, bez obzira na to što sam spavala skoro cijeli dan ili samo oprala čašu. Nisam znala zašto sam u potpunosti izgubila interes za sve, čak i za stvari koje su me još juče uveseljavale i ispunjavale. Zašto nekad cijeli dan spavam, a zatim ne spavam uopšte. Zašto ne jedem danima, zašto ne osjećam ni potrebu za hranom. Zašto imam pojačane fizičke tegobe.
Zašto sam usporena i ne pokazujem nikakve reakcije na događaje i okolinu. Zašto više nemam samopouzdanje ni samopoštovanje, već samo sumanut osjećaj bezvrijednosti, nemoći i krivnje, ideje o bijegu ili samoubojstvu. Zašto više ne želim ići na posao. Zašto nemam snage za igru sa svojim djetetom. Zašto danima ne izlazim iz kuće, zašto ne želim otvoriti poštaru.
Zbog toga što mi se radno i društveno funkcionisanje smanjilo, u skladu sa smanjenom životnom energijom, odlučila sam iskreno reći svojoj porodici i prijateljima koji su mi preostali o svemu ovome. Njihova reakcija je učinila da se osjećam loše zato što mi je loše, jer sam slabić, a moram se boriti jer imam dijete. Neki prijatelji su mi se prestali javljati zato što nisam bila u stanju i dalje odlaziti na kafu s njima, nego sam radije željela biti sama.
Nakon toga je u meni nastalo razdražljivo i neprijateljsko raspoloženje. Doživjela sam 3 sloma živaca, nakon čega sam imala poremećaj s koncentracijom i pamćenjem, a određenih se dana i situacija uopšte ni ne sjećam. Tada je moja porodica napokon shvatila da je stvar ozbiljna, da ne dramim, da nisam „histerično žensko“, da ići privatno kod psihijatra nije privilegija onih koji se „ne znaju nositi sa životom“ već moj spas.
Moj psihijatar mi je doslovno spasio život. Objasnio mi je da moram željeti živjeti zbog sebe, a ne samo zato da ne povrijedim ljude koje volim. I zbog toga sam mu beskrajno zahvalna. Zato što me je naučio da se ne trebam stiditi bolesti niti trebam razmišljati o tome jesam li s lijekovima koje pijem više ili manje „ja“ te zato što sam, uprkos svemu lošem što mi se dogodilo, uspjela pronaći snagu da zatražim stručnu pomoć i razgovaram s porodicom, čak i kada nisam imala snage uzeti mobilni telefon u ruke i odgovoriti prijateljima na poruke.
