Ako nas pitate koja nam je prva riječ kao asocijacija na Danijelu, svakako bi to bila hrabrost. A nakon toga i osmijeh. Šta nam je sve otkrila Danijela, saznajte u nastavku.
- Već dugo pratimo vaš rad, Lola je od početka Montesori ideje bila tu, zanima nas: Koliko ste vi zadovoljni sa tim kakve je plodove vaša ideja dala u Banjaluci, ali i šire?
Za sedam godina koliko je Montesori ideja, oživljena u malom vrtiću u centru Banjaluke, prisutna ovdje, najvidljiviji rezultat svakako je veliki kampus vrtića, ali i osnovne škole, sa namjenski izgrađenim prostorijama, sportskim terenima i okružen prirodom, u srcu grada.
Taj i takav kampus živim čine ljudi. Sada ga redovno koristi preko 150 djece iz vrtća i škole, a tokom ljetnog raspusta i učenici drugih škola iz Banjaluke i okoline, kroz program Ljeto za 5, kao i kroz proslave sportskih rođendana na sportskim terenima.
A u kampusu sa djecom radi pedesetak zaposlenih vaspitača, nastavnika, vannastavnog i pomoćnog osoblja.
Montesori pedagogija „dotakla“ je srca i umove 230 polaznika vrtića i njihovih roditelja, od njegovog osnivanja. Dnevne aktivnosti vrtića, a sada i škole inspiracija su drugim vaspitno-obrazovnim ustanovama u njihovom radu, a povezali smo se i sa međunarodnim vrtićima i školama sa kojima ostvarujemo razmjene znanja i ideja i blisku saradnju na svim poljima.
2. Pomenuli ste i školu. Osnovna škola “Nikola Tesla” prva je privatna osnovna škola u Banjaluci koja također radi po Montesori principima i koja je počela sa radom prije par godina. Kako ste zadovoljni radom škole i kakve su reakcije okoline?
Ovu školsku godinu počeli smo sa 92 učenika i to je broj kojim se ponosim, ali i koji obavezuje. Bez lažne skromnosti, mogu reći da je ova škola dala Banjaluci jednu novu prednost i kvalitet jer je koncipirana tako da se u nju lako mogu uklopiti djeca iz bilingvalnog okruženja ili iz inostranstva, što su već prepoznali ljudi iz različitih međunarodnih organizacija i kompanija kao i tzv. frilenseri iz inostranstva koji su Banjaluku izabrali za svoju privremenu ili trajnu stanicu, a čija djeca su obogatila našu školsku zajednicu.
Ono čime sam također zadovoljna jeste naše aktivno prisustvo u gradu, kroz humanitarne aktivnosti, sportska dešavanja na našim terenima gdje škola bilježi i prve uspjehe na takmičenjima.
Često smo gosti u kulturnim institucijama, ali i u kompanijama koje djeca posjećuju. Bili smo domaćini raznim gostima, od pisaca lektire, glumaca, uspješnih privrednika, ljekara sve do profesora univerziteta.
3. Kada biste morali izdvojiti najvažniji trenutak u razvoju kompletnog koncepta škole, šta bi to bilo?
Svakako da su rađanje ideje i njena praktična razrada, a sa ciljem da naš grad dobije kvalitetnu privatnu vaspitno-obrazovnu instituciju, najvažniji trenuci.
Međutim, ne mogu da ne pomenem i dodatni vjetar u leđa – kada sam dobila podstrek i podršku roditelja djece koja su tada išla u vrtić kao i svojih najbližih saradnika, svoje porodice i inicijalnih investitora da istrajemo na putu kojim smo krenuli.
4. Na početku svi su bili skeptični, danas vaše obrazovne ustanove primjer su sjajnog rada i rezultata. Koliko je teško vjerovati u svoju ideju kad sve okolo govori suprotno?
Moje iskustvo je takvo da koliko god da ideju osjećate u stomaku kao dobru i pozitivnu, onu od koje vam se lagano gubi dah, bez upornosti i izdržljivosti sve će ostati samo na ideji.
Vođena jasnom vizijom i svjesna da postoji prostor za obrazovnu ustanovu ovakvog tipa, jer ih u svim većim gradovima u okruženju Banjaluke ima, argumentovano i srčano sam savladavala izazove i prepreke, kojih nije bilo malo.
Ne mogu da ne zahvalim za podršku i podsticaj roditelja djece koja su u to vrijeme išla u vrtić i kompanije osnivača škole. Sve u svemu, to je iskustvo koje ne bih mijenjala ni za šta.
5. Poznajemo mnogo djece koja su rasla u Montessori okruženju. I Lola po kojoj se magazin i zove je jedna od njih. Šta biste naveli kao najveće benefit za djecu koja iz vašeg vrtića odlaze dalje na školovanje?
Koristi su razne, a ja bih svakako izdvojila kulturu ponašanja unutar grupe sa naglaskom na solidarnost i drugarstvo, samostalnost i snalažljivost u životnim situacijama sa kojima se djeca tog uzrasta sreću, mogućnost jasnijeg izražavanja stavova i razumijevanja svojih emocija i emocija drugih ljudi.
Pored tih socijalnih i emotivnih vještina, ne mogu da ne izdvojim i lijepo razvijene radne navike u odnosu na uzrast. Iskustva naših polaznika, koji su sad osnovci u školama u našem gradu, ali i širom svijeta, govore da su djeca u svakom smislu spremna za školske izazove.
6. Šta biste izdvojiti kao tri osnovne prednosti vaše osnovne škole u smislu daljnjeg obrazovanja?
Ja uvijek polazim od one najvidljivije prednosti, a to je sam koncept kampusa i učionica podređen slobodnijem kretanju i usvajanju znanja kroz iskustveno učenje. U takvoj atmosferi djeca lakše razvijaju samodisciplinu i usvajaju radne navike.
Djeca ne usvajaju samo znanja i vještine predviđene nastavnim planom i programom već i čitav niz praktičnih i socijalnih vještina, od održavanja reda i čistoće prostorija, preko prezentacionih vještina, do vještina argumentovanog iznošenja stavova.
Djeca se uče važnosti fizičkih aktivnosti i fizičke kulture i da je ona u saglasju sa intelektualnim postignućima. Ukratko, uče se kulturi življenja u skladu sa sobom i svojim okruženjem.
7. Koliko je danas teško razvijati privatne obrazovne ustanove i uklapati ih u program redovnog školovanja, prateći ideju koja ima neke svoje zakonitosti?
Bez obzira na način organizovanja i izvor finansiranja pred svim vaspitno-obrazovnim institucijama su mnogi izazovi. Kako organizovati nastavu imajući u vidu globalne izazove poput pandemije, kako adekvatno pripremiti djecu za budućnost uz ubrzan razvoj tehnologija – to su samo neka od gorućih pitanja.
Dok uče djecu, i obrazovne institucije moraju biti spremne da iznova uče, da se mijenjaju, usavršavaju i prilagođavaju, ako im je, kao što nama jeste, fokus na kvalitetnom radu sa djecom.
8. Šta je sljedeće, privatna srednja škola? Možemo li i to očekivati?
Još je rano govoriti o novim projektima, za sada radimo na razvoju i stabilnosti postojećih.
9. I za kraj, na šta ste vi nakon toliko godina rada najviše ponosni?
Ponosna sam na svako pojedinačno dijete koje raste i stasava u našoj Montesori zajednici, kao i na njihove roditelje koji vjeruju u naš predan rad.
Na sve vaspitače, nastavnike i naše osoblje koje raste i usavršava se iz dana u dan. I naravno, na sebe samu što sam istrajala da ostvarim ideju koja blagotvorno utiče na napredak cijele zajednice.
