Niko ne osporava težinu i veličinu majčinske ljubavi i zalaganja, ali šta se desi kad ta briga pređe svaku mjeru umjerenosti?
U ova moderna vremena prva stvar koju opazite u interakciji sa ostalim ženskim jedinkama, poznatijim kao majkama, je konkurencija. Opće pravo da sve pretvaramo u kompeticiju i nadmetanje je postalo apsolutni must have moderne mame. Potresne su kategorije u kojima se borimo i takmičimo. Ali, ne u ulozi takmičarki već nastupamo kao trenerice. Snagu i znanje crpimo iz vlastitog iskustva. Retoriku smo naslijedile od starijih i mudrijih nam jedinki te smo ih samo malo prilagodile kako bi se upotpunosti uklopile u našu viziju odgoja budućih naraštaja. Za razliku od njih nama nisu date štafete i nije nam usađeno znanje u borbi za prvo mjesto ( naravno, jedino dostojno mjesto heroine).
Nama niko nije rekao kako možemo sve što poželimo i kako je igranje lutkama passe i da dječaci nisu jači i da fraza jači spol nema nikakvog uporište ni u psihološkom ni fizičkom svijetu. Ali zato novi naraštaji imaju tu sreću da smo mi svoje znanje akumulirale do te mjere da smo spremne na amazonski stil naobrazbe i odgoja.
Postoje neke fraze koje odmah čujete kada dijete krene u školu. Ili ako odlučite svoje dijete upisati na neku od aktivnosti, ove tople riječi neće izostati: “Može to ona bolje.” “On ne daje svoj maksimum.” “Morate više raditi s njom/njim.” Ako se one dese, ili bolje reći kad se dese, majke “priskaču u pomoć”. Nekako instinktivno one namirišu krv slabije motivisane ili neambiciozne majke. Dijete nije u fokusu isprva, ali za majku nema izgovora. Bujica “vidi-kako-ja-sve-stignem” i “slušaj-šta-je-sve-moje-dijete-postiglo” motivacijskog podstreka će Vas čvrsto obuhvatiti i stisnuti tako jako da ćete poželjeti da Vas uguši!
Činjenica da Vaše dijete ima samo jednu aktivnost je više nego sramotno sama od sebe bez te neoprostive opaske da i toj jednoj jedinoj obavezi Vi svoje dijete ne gurate do krajnjih granica njene/njegove mogućnosti/nemogućnosti.
Šta Vi sebi umišljate? Da treninzi i probe postoje kako bi se dijete opustilo i rekreiralo?
Kakva ste Vi majka?! Kalendari sa treninzima su popunjeni.
Zimski raspust nije dizajniran da se djeca odmaraju već da rade nešto drugo što nisu stigli dok je škola trajala.
Niste čuli za novi program koji se nudi tokom nastave, u kojem privatni instruktori nakon sati provedenih u školi uzimaju Vaše dijete i drže ga još 5 sati nad knjigom učeći ga matematiku ili bilo koji drugi predmet koji Vaše dijete nalazi očaravajućim ili mu se gadi!? I nakon toga to isto dijete trči na sate karatea, baleta, skijanja, gimnastike, klavira, fudbala, hokeja, tenisa, folklora, pjevanja, glume, hora, plivanja! Smatrate to pretjeranim? To odaje vrlo neambicioznu i prosječnu osobu, a to je općepoznata odlika mediokritetstva. Što vrlo logično vodi osudama i ima kao posljedicu izrugivanje i izolaciju. Ako Vam nije dosta, zaslužujete svu salvu hvaljenja i nabrajanja postignuća “pametnog i talentovanog, ambicioznog i svestranog” djeteta koje niže uspjehe u svemu čega se dohvati. U knjižici su sve same petice, a sve aktivnosti koje ima su naprosto odraz zdravog i inteligentnog malog stvorenja koje je gladno znanja i uspjeha. Posebno uspjeha.
Ne znam da li sam dovoljno istakla riječ uspjeh i ponovila je dovoljno puta kako bih Vam prenijela samo dio atmosfere. Uspjeha. I osvajanja prvih mjesta, nagrada, medalja i pohvala.
Majka je ponosna. I sretna. Ispunjena i, dodala bih, napokon uspješna u nečemu.
Shvatate? Ne znači da su te ambiciozne majke neuspješne u svom životu te tu frustraciju kanališu putem i kroz svoju djecu. Postoje majke koje su vrlo uspješne i ostvarene na poslu i privatno te očekuju da i juniori budu, ako ne isti, a ono puno bolji od prethodnika.
To je nama naša borba dala, dame i gospodo. Mi smo se borile za ravnopravnost, a dobile smo dokazivanje i natjecanje u svim sferama svog života. Granice ne postoje niti se smiju dovoditi u pitanje. “Moje dijete je najnaprednije, najbolje i najljepše na planeti!”. To je misao vodilja svake majke kojoj je istinski stalo do svog djeteta. To ona misli i javno pokazuje. Od takmičenja sa kolegama na poslu, sa prijateljicama u izboru partnera, u porodilištu na porodu do prvih zubića, puzanja, hodanja, prvih riječi i brojanja sa pet mjeseci te postizanja izvanrednih rezultata još dok su u pelenama. I sve je to dokumentovano i na dohvat ruke svaki put kad treba usmjeriti novopečenu mamu kojim pravcem ići ili naružiti neambicioznu majku.
Same smo si krive, rekla bih ja. U tolikoj želji da pokažemo i dokažemo “da mi to možemo” malo smo se premorale i prepokazale! Umjesto da štafetu predamo hrabrim malim ženama i muškarcima, dale smo ih malim Frankenstein-ima koji grizu nokte, sikću na svoje vršnjake i rugaju im se na svaki znak slabosti što je neoprostiva karakteristika neustrašivih novih nada. Dale smo im dovoljno materijala za doživotnog posjeta psiholozima. Da li bi sad napokon mogle samo malo usporiti i pogledati šta smo to napravile? Da li postoji neka formula kojom se to sve može barem malo popraviti? Možda da porazgovaramo sa djecom i vidimo šta zaista njih interesuje i zanima? Da li oni zaista žele sve petice u knjižici i da li je to najbitnija stvar na svijetu za njih? Žele li pisati pjesme sa 7 godina i učiti ih napamet kako bi ih mame pokazivale okolo kao genije?
Možda ću zvučati apsolutno suludo i nemajčinski, ali neke stvari ipak treba prepustiti djeci da ih ona uzmu u svoje ruke. Vjerovati im i voljeti ih čak i kad izjave da će voziti kamion ili raditi kao „teta koja daje kapute“ u Narodnom. Biti sigurne da je najveći uspjeh kada djetetu ponudimo da bude dijete. Ni više ni manje.
Postoje sada sve moguće aktivnosti za nas velike. I uspješne i propale. Idite, budite balerine i teniserke. Pobijedite propalicu ili prvakinju u sebi. To će Vas učiniti sretnom. I one oko Vas. Nadam se.
Ornela Čolić
