Nedavno sam bila u situaciji da budem uz osobu koja se guši a ne može da zaplače jer je godinama svaki problem potiskivala u sebi a on kidao nju iznutra svo ovo vrijeme.
Bila sam i svjedok gdje otac sinu objašnjava da nikad ne smije plakati da je to za curice. Dijete je gutalo suze i ono što ga je boljelo, da ne iznevjeri oca, samo klimajući glavom.
Ostali ste bez druga, drugarice, ljubavi, posla, bilo čega do čega vam je iskreno stalo, ne plačete jer ima ljudi koji imaju veće probleme pa mislite da nemate pravo da se žalite!? Zaj..… to.
Skoro sam bila na pregledu štitne žlijezde, doktor mi iznenadjeno kaže da mi je štitna u idealnom stanju “Borjana ti se izgleda ne sekiraš?”
Na šta mi u sekundi prolazi kroz glavu zadnjih petnaest godina života, od neimaštine, gledanja velike patnje sestre moje i njezinog djeteta, moje borbe za normalan život do fizičkog nasilja.
Kažem mu: “ Dragi doktore ja to sve ispričam, isplačem, pričam sestrama, mami i tati, drugarici, poznanicima, ne biram kada mi je teško jer bih drugačije izludila”.
Nemojte molim vas učiti svoju djecu da se ne plače posebno mušku djecu, i plač je emocija, bar ja mislim da pola bola ako ne i više izadje sa suzama. Ne gušite svoju dušu, nekoga ćete i smoriti ali oni pravi će biti tu, slušati samo sat vremena na telefonu kako plačete jer želi da vam bude bolje poslije toga.
Niste jaki ako ne plačete nego ste surovi prema sebi, svom zdravlju kako fizičkom tako i psihičkom. Ako nemate podršku porodice psiholog je idealno rješenje vjerujte mi, trebate prebaciti u glavi da je normalno potražiti stručnu pomoć.
Pričajte i plačite kada vam je teško, ne dajte frustracijama da vas razdiru nakon sakupljanja tužnih emocija jer je neko tamo rekao da se morate izboriti sami sa tim.
Preuzeto sa: instagram.com
