Proljeće uvijek simbolizira nove nade, nove početke, rađanje i obnove. U proljeće se sije, sadi i radi. Ljudi su prije kalendara i vremenskih prognoza čekali neke znakove iz prirode poput nicanja visibaba i sličnog cvijeća kako bi znali da je vrijeme sjetvi.
Sada se za vjesnike proljeća, simbola promjene i novog života uzima otvaranje kafanskih bašti, koje su od jutra do sutra krcate bezidejnom mladosti.
Obavijeni dimom nargile, koja dodatno smanjuje dotok kisika u mozak, rijeke jednoličinih zombija i zombijki polusvjesnih sebe i svijeta oko sebe troše ogroman novac na ispijanje kafa sa mlijekom i dudlaju kroz crijevo duhan sa aromom okeana i trešnje. Nije im malo što vade živce pogledima u prazno, nego još proizvode i iritantni zvuk grgljanja vode kao kad se neko guši.
Znaju li ova djeca kako miriše more? Znaju li da mogu uštediti za pet dana na moru ako se odreknu dva mjeseca dudlanja duhana sa mirisom okeana kroz crijevo?
Kako im objasniti da ovaj zvuk grgljajućih davljenika, koji proizvodi hiljade studenata po ljetnim baštama, zapravo je zloslutni zvuk našeg društva koje se davi? Grca nam država u dugovima koji će oni otplaćivati jednog dana, kada im onemoćaju roditelji od kojih gule novac za sunčanje po baštama, dok čekaju ili rezultate kladionica ili nadograđene nokte da se osuše.
Znaju li ova djeca, dok pjevaju stihove Dine Merlina “Moj je život Švicarska, skoro pa savršen. Imam sve što poželim…”, da im je zapravo život malo više Džibuti nego Švicarska?
Naleti li im ikada vijest, dok zveckaju noktićima skrolajući po Facebooku, da je Bosna i Hercegovina treća u svijetu po stopi nezaposlenosti? Zlatnu medalju u ovom nesretnom takmičenju osvojio je Džibuti, srebrnu Kongo, a mi smo sebi oko vrata nakačili bronzu tešku kao Zemlja i izvjesne šanse da ćemo u narednih pet godina doći do zlata ako hitno ne promjenimo trenere.
Ako slučajno i vide ovaj podatak, ova draga djeca su sklonija pomisliti da se stranice poput Trading Economics i World Top 20 bave sigurno nekom velikom zavjerom kako bi nas ubijali u pojam, nego se odlijepiti od mindera, izvaditi cuclu iz usta i razmilsiti kuda ide ovaj voz.
Preskrolaju tako, u potrazi za kakvom nagradnom igrom u kojoj lažnu Michael Kors torbicu (možda podijeljeno sa deset hiljada) zaradiš tako što podijeliš sliku, taguješ dvjesto prijatelja i obećaš prvorođeno dijete, vijesti da svako proljeće u jeku građevinske sezone, poslodavci sa gradilišta preklinju za kvalifikovane i nekvalifikovane radnike.
Možda se i trzne na ovu vijest poneko, ali onda um pomućen petom kafom i desetim komadićem ćumura na izlapjeloj šiši se sjeti kako će on, suza dajdžina, golfa dobiti iz dijaspore, samo neka polaže ispite.
A, dajdža će nosati oplate na crno, poslije smjene već odrađene na nekom gradilištu u Visbadenu, samo da svog pametnjakovića u Bosni nagradi eurima i golfom za šesticu iz fizičkog. Jer, nije njega majka rodila da rinta, nego da puši nargilu i bude majčin filozof.
U međuvremenu, filozofova majka, dok on trenira zurenje kroz dim i govor u usporenom snimku, lomi pršljenove savijajući se negdje iznad sadnica malina koje sadi u iscrpljenu, najčešće dedinu zemlju, da bi ih na jesen prodavala ispod svake cijene, da majčin filozof i sultanija babina imaju za nargile, kladionice i nadogradnje.
Ne shvataju ove suze dajdžine i babine sultanije da je sve što imaju ostatak onoga što je uglavnom generacija njihovih djedova pravila, roditelja iskoristila i sad oni cijede posljednji dah iz svega. Osim silne plastike, za sobom ovi neće ostaviti ništa. Jer to nekako ide po onoj “kako sadiš u proljeće, u jesen žanješ”.
A ovi davljenici su, sudeći po posjećenosti kafana od zore do sumraka, vikendom i radnim danom, za sada naučili samo posaditi guzice u mekane kafanske stolice.
Pomislim da sam zajedljiva i ovu žuč prosipam tvrdeći da se snovi ove djece rasplinjuju u gustom dimu šiša zato što su se snovi moje generacije o ovoj zemlji počeli pretvarati u košmare koje živimo jedući hljeb koji sastavimo radeći i po tri posla istovremeno. Otišli smo na živcima, ne od bolesne ambicije da nešto napravimo, nego da iole normalno živimo.
Toliko smo otišli na živcima da, sa nešto malo više od trideset godina, sa pedeset metara čujem zvuk kuljanja vode iz šiše kao da mi mozak srče onim crijevom.
