Probudila me svjetlost sama. Mislim da sam se i nasmijala i njoj i samoj sebi.
Ivan se meškoljio iza mene, ali je još spavao. I on je imao naporan tjedan iza sebe.
Volim subote. Oduvijek.
Ustala sam tiho da tišina traje što duže i da si čujem misli, skuhala kavu i izašla na balkon. Prošlo je hvala Bogu ono teško vrijeme kad sam bježala od svojih misli i kad bi me poklapale kao gromada ispod koje nema šanse da prodišem. Između kuća sam gledala u more, baš kao i svako jutro.
Djeca se sad inače spremaju duže od mene. Pola sata su u kupatilu dok ja samo sjedim, pijem kavu i promatram još jednu nijansu jutarnje boje mora.
„Ja ne znam zašto se ti toliko ranije digneš, a samo sidiš i piješ kavu? Stvarno si čudna.“, rekla je jednom mlađa kćer dok je užurbano letjela na relaciji soba-kupatilo-kuhinja i tako u krug. „Triba mi mir.“, odgovorila sam joj, iako mislim da nije ni registrirala odgovor.
Trenutno su u fazi gdje prvenstveno misle na sebe i gdje su zaokupljene sobom. I neka su. Tako i treba biti. Čujemo jedni druge koliko je potrebno i njegujemo povezanost.
Tu subotu me nitko nije pitao zašto samo „sidim i pijem kavu“.
Nakon kave sam se sjetila da je jutros baš subota kad su oni, ne znam ni kako ih nazvati jer se bojim da ću uvrijediti svakog po čijem ih imenu nazovem, najavili da će klečati pred zgradom Gradske uprave. Majko moja. Da klečati.
Na samu pomisao na njih uzrujam se. Kako li se ono nazivaju, nekakvi vitezovi? Da su vitezovi, ne bi barem kušine koristili za svoja viteška koljena. Klečali bi na tvrdom betonu i ništa ih ne bi boljelo. Barem to, ali ni to, ništa od toga i ne znam iskreno bi li im se smijala ili bih plakala od straha kad ih vidim.
„Ma to je šačica luđaka, tko se uopće obazire na njih.“, komentirao je Ivan kad smo naletjeli na njihovu sliku. „Nisu normalni, a čujem i da su ubacili nekakve plaćenike.“
„A valjda je tako, zbilja ne znam tko bi od ljudi koje ja poznajem stao na njihovu stranu.“, odgovorila sam mu. „Stvarno luđaci.“
No nije ih ugodno gledati ni uživo, a ni na vijestima kako s vremenom zauzimaju gotovo cijeli Trg bana Josipa Jelačića i trgove diljem zemlje. Pa tko su ti likovi? Inače, odavno pazim koga ću nazvati čovjekom, a koga ne. Tko su oni?
Istu tu subotu i žene su najavile kontra prosvjed pa sam nazvala Martu i predložila joj da odemo, da im stanemo nasuprot, da vide da ćemo se i dalje oblačiti kako želimo, misliti što želimo i raditi što želimo i da ćemo tako odgajati svoje kćeri, no Marta je bila u svojim subotnjim obavezama i to obično za sve i svakog osim za sebe.
„Ti stvarno moraš malo stati i odmoriti se. Ne možeš svima konstantno ugađati. Misli i na sebe.“, znala sam joj tu i tamo spomenuti.
„A, Ive moja, kad ne uspijem. Ne mogu. Niko ništa ne razumi i svima sam kriva za sve. Idem ča, moram žurit. Čujemo se posli.“, odgovorila je.
Aj dobro, skoro da nam molitelji ni ne trebaju. Možda da ih nekako nagovorimo da se počnu moliti za nas žene koje moramo raditi dva posla ili jedan kao da su tri da bi namirile sebi i djeci sve što nam treba i koje se dnevno borimo i izborimo sa 150 stvari, možda da se počnu moliti da imamo plaće s kojima bi živjele dostojanstveno, možda….., a možda i ne. U se i u svoje kljuse. Najsigurnija poslovica od svih.
Ivan se ustao, djeca još ne.
„Ti si sebi bit će već organizirala subotu?“, pitao je i poljubio me lagano u rame.
„Ma znaš da sam mislila ići na ovaj kontra prosvjed, al’ Marta ne može, Silvija radi, Iva je na putu, ne znam, ne da mi se samoj.“, odgovorila sam.
„Ne znam, ako ti se ide, idi bez njih. Ja idem lagano otraga u maslinik. Danas ja pečem, a ti se opusti i poslije samo neku salatu smisli, please. One nek’ spavaju.“
„Može, doći ću ti se javiti ako odem.“, odgovorila sam i zavukla se bome natrag u krevet. S knjigom.
Nakon nekih sat vremena pospremila sam već tjedni krš i lom po kući, oprala robu, pričala s djecom, prošlo je lagano i par sati…. Zazvonio je telefon. Marta.
„Bolje da nismo išli na taj kontra prosvjed! Sve sami luđaci!“, rekla mi je glasno i kroz polu smijeh.
„Ma kako misliš? Pa pogledala sam baš slike i znamo sve te žene, normalne su, ok su. Zašto to govoriš?“, pitala sam je.
„Ma pogledaj malo šta je ovaj objavija na svom profilu. Kakav lik!“, govorila je i dalje vidno uzrujana i poslala mi sliku.
Pogledala sam i sliku pa sam i ja isto reagirala: „Pa ne mogu virovati! Nit’ je vrime nit’ misto za to.“, odgovorila sam joj razočarana.
Slika je prikazivala skupinu žena na Poljani s transparentima, a ispred njih je bila ruka lokalnog novinara koji drži mobitel eksplicitnog homoseksualnog klečećeg pornografskog sadržaja s tekstom ispod:
„Ovo smo mogli biti mi da nisi odlučio klečati na trgu.“ Fuj, bljak, iskreno, prvo sam pomislila, a totalno sam inače „gay-friendly“ i držim se striktno stava što god netko voli, nek’ izvoli, a nikome drugom ne čini zlo.
Ljubav je u svakom obliku uvijek bolja i poželjnija od mržnje, uvijek. Ali, heeeeej, je l ima neka druga parada za to?
Je l moraš to nalijepiti na sliku žena? Moraš li ovim luđacima dati još jedan razlog da žene koje im kontra prosvjeduju smatraju nemoralnima i kakvima već ne, a oni se jadni, „vitezovi s kušinićima ispod kolina“ nisu ni sjetili moliti za tvoju čednost, na tebe nisu ni mislili, ma niti te spomenuli.
Bit će zato loviš svojih 5 minuta slave. Uf, uf, uf. Što reći?! Ni dalje nisu promijenili litanije. Ni dalje ne mole za ičiju čednost osim žensku! Pobojalo bi se onda puno i ovih unutarnjih. Koliko li se samo oni u biti boje žena. I tužno, i jadno, i puno toga u jednom. Još kad sam vidjela dva poznata lica među tim klečavcima…Pa kako?
Zar nije Ivan rekao da su to neki uvezeni plaćenici? Nije valjda da među nama u našem gradu ima ljudi koji ih podržavaju? Pa ne bi valjda. Kad bolje razmislim, tako je pak sve počelo u Iranu.
Ni one prije nisu morale nositi marame, a pogledaj što im se sad događa. A nek’ ide sve lipo u pm. Baš sam se uzrujala, a i znatiželja je proradila. Tko su oni? Koga se moramo čuvati?
Otvorila sam potom portal koji je prvi objavio vijest i krenula čitati komentare. Nešto like-ova, nešto za nešto protiv, al’ ovi za ništa jasno i glasno. Iskočio je jedan s podužim postom, litanijom i molitvom, kliknem na njegov profil kad tamo stoji objava jednog bivšeg gradskog dužnosnika koji nešto priča kako je ružno „osuđivati bilo kakvu molitvu jer su tako i majke 90-ih molile pred kasarnama“.
Like-ova je bilo na desetke, muškaraca i žena, odobravanja trenutne situacije, ali sve pod nekom krinkom. I svi iz našeg grada. Možda su te žene mirne jer ako ovima molitva uspije, zadržat će više takvih muževa. Ne znam. O čemu se radi?
Da bar želim da mi to objasnite! Al’ ne želim. Samo sam se naježila. Zar netko uzima i uspoređuje čistu majčinu ljubav i molitvu za povratak sinova s ovim današnjim likovima? Zar stvarno? Pa to je čista manipulacija vjerom i dobrom molitvom. Jer nisu sve dobre. Ne mogu biti.
I tada sam shvatila. Pročitala članak i o Poljskoj, pogledala reportažu s Provjerenog i prepala se. Marta i ja ionako uvijek govorimo da je Facebook odlična platforma za otkrivanje nepostavljenih dijagnoza, i različitih svjetova, i upućivanja na povećani oprez da se zadržiš u svom malom krugu i da na njega paziš, da ne puštaš nikad više neljude unutra….jer kolika je količina nevolje potrebna da naučiš zauvijek? Dostatna, rekla bih ja.
Ivan je ušao u wc, oprao ruke, a ja sam ga samo jako zagrlila s leđa.
„Što si radila?“, pitao je i primio me za ruke.
„Ma ništa, pričala s Martom i pročitala sva jutarnja događanja u gradu. Ne da mi se to niti ponavljati. Stvarno nisu normalni.“, površno sam mu objasnila.
„Pa što se uopće čudiš. Koliko je pametnih ljudi otišlo, toliko je i suludih ostalo. Ne živciram se ja više oko toga. Živim i ne diram se ni u koga i nek’ se nitko u mene i moje ne dira. A tebe volim. Kao i obično.“, nasmijao se i poljubio me.
„Ajde zovni dicu, idem ja naložiti vatru pa ćemo ručati. Posli možemo do Marte i Zvone ako ti se bude dalo. Moram pomoći Zvoni oko namještaja.“
Zvone je napokon našao bolje plaćeni posao pa su preuređivali stan iz temelja.
„Možemo, da.“
Nemoguće je da ima više psihopata od ljudi. Ne želim u to vjerovati. Nikad.
Negdje u prikrajku misli mi je izronilo u tom trenu Dariovo lice, ali je nestalo kroz tri sekunde. Blijede sva sjećanja, uspomena više nema, ne mogu ih naći. Kao da ti maleni ključić padne u duboki mulj, a ti ga rukom uzaludno prebireš i tražiš.
Nema ga. Izblijedilo je sve. Samo Ivanovo lice vidim. Jasno je. Od dobrog i pametnog čovjeka nema ništa ljepše. Naučila sam raspoznavati ljude od ovih drugih.
Baš evo, prije neki dan, viknula je jedna žena u Saboru da je nekima i bolje da ne pokazuju svoje pravo lice ili da se ne pokazuju u svom Šibeniku nakon svega što izgovore gore dok zastupaju svoje istomišljenike: „Vama će, gospodine, trebati uskoro i škartoc na glavi da bi se uopće pojavili dolje u svom gradu nakon svih ovih uvreda i nebuloza koje izgovorite! Pravi pravcati škartoc!“ Dobro mu je i rekla! Samo što takvima neće doći da ga sami stave na glavu, takvi će se samo okrenuti kako vitar puše i samo sebi za potribu.
No neka oni pričaju jer do onih koji dublje razmišljaju to ionako ne dopire. I ne znam više jesu li došla neka teška i nikad viđena vremena. Uvijek je bilo takvih, i uvijek je bilo sto ljudi i sto ćudi, al’ i onih drugih.
Samo su drukčija vremena, i rat je blizu, a i toga je nažalost uvijek bilo i bit će. Dok je ljudi, i dok je ovih drugih, jer „stalna na tom svijetu samo mijena jest“.
I zato čuvaj svoj „mali krug velikih ljudi“ pa će se i ti mali krugovi pretvoriti u velike, a u blato ne gazi, osim ako nije za glavu sačuvati. Čuvaj i svoj mir i dušu i djecu, i pobrini se za što više subota uz meškoljenje bez budilica, i morski pogled između kuća.
Nataša Gašperov
