Ona je tu u gradskom predgrađu, miriše po krofnama, sladoledu i ljetini. Pored nje nije bilo ništa osim oronule stare građe iz doba Jugoslavije i hrpetine drveća, ograde, zelenila što su pružali sklonište miševima, vjeverici i nekome šarenom leptiru.
Tamo smo imali samo jedno sklonište na krovu stare građe i tu su mogli doći samo oni najstariji ili neko “hrabriji.”
Nismo znali za vrućinu, visoke temperature i zaštitu od sunca. Mi smo trčali, trčali, trčali sve dok se stara kaldrma ispred zgrade ne bi potpuno zaprašila i bila neprepoznatljiva.
Neki slučajni prolaznik, stanar iz zgrade bi galamio što pravimo toliku buku i što smo uvijek poput nekoga plemena iz njima nepoznatih zemalja. Ulica mog djetinjstva je ulica mog dede Asija, koji je jednom samo nestao i nikad se nije vratio.
Otišao u neke druge, nepoznate i pomalo surove plave daljine u kojima ga možda više ništa ne boli. On ne prolazi njome i ne traži da ugleda tu djevojčicu koja uvijek sjedi ispred zgrade i čeka. Nema više ni djevojčice da sjedi i čeka da ugleda sve ono što je istinski gradilo njeno djetinjstvo. Ona i sad raste, baš kao u očima tog naglo istrgnutog i prolaznog djetinjstva.
Jutro je bilo naše! Tamo smo čekali prve znakove sunca i pripremali sve za novi dan. Čini se da djeca znaju da je za sreću malo potrebno. Mi odrasli kad “porastemo” zaboravimo i to malo, pa tražimo sve više, više i više.
Svaki dan nam je nova kuća bila dom i uvijek bismo onako hrabro čekali veče da uživamo u krofnama, sladoledu i pečenim kukuruzima iz komšijskih njiva. Moja prijateljica Milana i ja smo bile zadužene za potragu za tim istim kukuruzima.
Ko bi rekao da je i tada ona neukrotiva i buntovna priroda znala da možemo baš sve, ma koliko slabe i nježne bile, zato što smo djevojčice.
Ispred nas je bila kamenita ulica u kojoj nije bilo narandži i limunova, prozora prepunih istančanog plavetnila neba, mora i dalekih vidika. Kuće su bile toliko “oskudne” i skromne, bez nekih fasada i mogle su biti utočište rijetkim pticama.
Danas više nema tih oskudnih starih i ljepotom skromnosti satkanih fasada, nema ni onih širokih prašnjavih ulica, niti ima onih hrabrih djevojčica što trče prema velikim i visinama koje su jedva dostižne. Nema ni mog dede Asija da kupi sladoled za svu djecu iz ulice i donese iz svoga auta.
Nije mi žao djetinjstva, ono mora da prođe! Priroda je tako podesila, da svaka mlada biljka mora da raste, raste da bi davala istinske i poštene plodove. U tome ponekad naiđe neki grad, pa slomi, polomi i uništi sve pred sobom.
No, ona i dalje raste u inat svemu što je zaustavlja. Mi i dalje rastemo, samo što svi ne dišemo za iste topline i onaj jedan orah u ulici našeg djetinjstva. Jedini koji je ostao pored toliko betona da prkosi vremenu i živi.
Ne mogu svi prepoznati taj orah, zato što nisu krenuli stazama i srcem onoga djeteta u sebi i sad se plaše da mogu slučajno dodirnuti cvijet i probuditi ono srce u sebi. Danas sam opet ugledala taj isti orah iako ranije nisam obraćala pažnju na zaboravljene tragove djetinjstva.
Bio je vjetar, a orah je disao, disao i disao. Baš kao i sve ono što je nestalo ali još uvijek lebdi negdje u vazduhu iznad nas.
