Poznato je da mi, žene, ne možemo ne imati emocije u nekom odnosu.
Poznato je da odmah nakon prvog seksa urežemo njegovo ime u bedro, planiramo vjenčanje u svoje roza planere koje kupimo još sa šesnaest i javimo cijeloj familiji i prijateljima da je to to.
Zašto bi nam vjerovali kada smo mi jedini spol koji plače? Zašto bi nam vjerovali kada je opće poznato da u našem rječniku i svijetu ne postoji veza bez obaveza? Mi, žene, nikada ne dovedemo nekoga doma pa se sutra (čitaj nikada više) ne javimo.
Nama je nemoguće ne zaljubiti se.
Mi to ne možemo jer smo slabiji i nježniji spol. Tko je ikada čuo da je žena prekinula neki odnos jer je postao preozbiljan? Nitko, naravno.
Ovih dana razmišljam o tome. Upuštam se u duge razgovore sa samom sobom, analiziram svoje postupke i riječi koje sam nekim muškarčinama nekada izrekla. Zbog čega su mi više puta ponavljali da će me povrijediti i da mi sigurno neće moći dati ono što ja tražim? A ono što ja tražim imaju, bilo malo ili veliko, pa mi stoga mogu dati baš to što ja želim. Ako me netko ikada i shvatio ozbiljno, sigurno je pomislio da je to zato što sam duboko povrijeđena i razočarana u ljubav te je zbog toga (rekla bih) odustao od avanture koja je trebala biti jedino i samo avantura. Povrijeđena sam bila, vrlo vjerojatno ću biti opet, no to me nikada nije natjeralo da prestanem vjerovati u ljubav.
Od svih ljudi koje poznajem – najveći sam romantičar. Onaj nepopravljivi i odvratni što cmizdri na drugorazredne ljubavne filmove čak i kad nije u PMS-u. No, postoji u meni žena kojoj nekada treba nešto što će biti i ostati jedino i samo avantura.
Uvijek sam otvoreno govorila osobama da mi se sviđaju. Nikada mi nije bio problem prići muškarcu i reći mu da mi je baš lijep. Nikada mi nije bio problem poslati poruku prva – sastojala se ona od poziva na neobavezni seks ili od riječi natopljenih suzama uz obavezni “nedostaješ mi” povik. No, svaka muškarčina dobro zna što za ženu znači neobavezni seks – to znači da se za dva tjedna moraš upoznati s njezinom najboljom frendicom i ostati na ručku. NE! To nikada neće biti takvog značenja. Neobavezni seks neobavezan je u dva smjera. Prvo i osnovno, neobavezan je upravo zbog toga što se na njega ne moraš ni odazvati. Drugo, nakon njega nisi obvezan raditi bilo što, čak ni poslati poruku, osim ako si raspoložen da mi ponovno daš ono što sam te jedino i tražila.
Više mi se puta dogodilo da mi muškarci nisu vjerovali kada sam im govorila da ne želim ništa ozbiljno. Vjerujem da nisu vjerovali ni mnogima od vas…, a i zašto bi?
Zašto bi nam vjerovali kada nam se baš nikada nije dogodilo to da na kraju svega on bude taj koji se ludo zaljubi u nas? Zašto bi nam vjerovali kada ih nikada nismo vidjeli da plaču?
Zašto bi nam vjerovali kada nikada nismo bile s nekim tko je nakon dva tjedna pričao prijateljima i obitelji o nama?
Zašto bi nam vjerovali kada niti jedna od nas nije čula da on ipak ne želi biti u otvorenoj vezi jer nas nema snage dijeliti ni s kim?
Uvijek sam otvoreno govorila osobama da mi se sviđaju. Nikada mi nije bio problem prva prići muškarcu i reći mu da je nevjerojatno zgodan. Nikada mi nije bio problem pitati ga što će piti. Uvijek sam otvoreno govorila o onome što želim i što ne želim. Nikada neću shvatiti zašto je toliko nevjerojatno kada jedna mlada žena želi jedino i samo avanturu. Nije mi jasno zbog čega je toliko teško shvatiti da neke žene nekada nemaju vremena za ljubav, odlaske u kino, upoznavanje njegovih prijatelja, rodbine i gledanje filmova.
Uvijek sam i uvijek ću vjerovati u ljubav.
No, kada ljubav i voljenje ostavim sa strane, ne tražim da mi vjeruje da ne očekujem ništa, želim da mi samo i jedino da ono po što sam došla.
