Gledam oko sebe život mladih žena i muškaraca. Svatko od njih u džepu drži čarobnu pilulu, za ne daj bože. Taj ne daj, bože, treska ih svaki dan.
Obični, mladi ljudi, ne mislim na mlade političare kriminalce ni navijače divljake, dakle ljudi koji u sebi imaju ljudskosti, lome se iz dana u dan.
Ubija ih rad na određeno vrijeme, prostakluk šefica i šefova, najmovi i krediti ih dave a oni moraju prolaziti goli kroz goli život. U kapitalizmu najgori kriminalci imaju pravo na milost. Običan čovjek ima pravo samo na smrt bez milosti.
Ubijaju ih infarkti u četrdeset i petoj, zbog tlaka su na hitnom traktu jednom mjesečno, ne pomažu ni lijekovi ni droga koju gotovo svi dobivaju na recept. Helex, Praxiten, Apaurin… “Previše ste nervozni”, govori liječnik koji ih možda vidi a možda i ne vidi.
Kako ih može vidjeti kad mu dnevno kroz ambulantu prođe stotinu jadnika?
Psihoterapeuti su prebukirani, čak i oni koji svoje savjete u zlatu naplaćuju. Ni princezama nije lako. Danas sam na nekom portalu pročitala kako jedna od engleskih princeza vrišti u jastuk. Radi u galeriji, obavlja dužnosti u ime Krune, ima dva mala sina…
Zaprepastila sam se. I princeza vrišti? Kako tek vrište moja djeca? Ne pitam ih jer bih se uznemirila pa doživjela infarkt ili moždani udar. Zato sa svojom djecom i unukom govorim samo o… Ne razgovaramo. Ja ne želim slušati o njihovim bolestima kojima ih ubija kapitalizam, mene manje ubija kapitalizam, više bijes. Dođe na isto.
Zato, kad ponekad skupa pijemo kavu, svatko od nas gleda u svoj mobitel i pun ljubavi šuti. Nije li bolje šutjeti nego jedni drugima otvarati rane?
Ja im ne mogu pomoći. Njihovi su dugovi njihovi, kupnja darova, bora i loptica je smak svijeta.
Živimo u vremenu kad djecu treba odvesti zubaru, logopedu psihijatru, psihologu, frizeru. A iznad šije i tebi i partnerici visi otkaz ili stambeni kredit ili život s roditeljima. Nekad tako nije bilo…
Bilo je. Sjećam se svoje mladosti. Radila sam na radiju, bila je Stara godina i užasavala sam se trenutka kad ću doći doma gdje me je čekalo dvoje djece, muž, kasnije su trebali doći prijatelji s djecom da bismo se mogli “veseliti”. Trebala sam ispeći kolače, pripremiti večeru, presvući djecu, prekriti stol svečanim stolnjakom…
Dok sam se tresla na radiju a u glavi mi je bubnjalo pronašla sam za sebe čaroban recept za spas. Kad dođem doma zaključat ću se u kupatilo, uvaliti lice u jastuk i vrištati, vrištati, vrištati…
I danas žalim što sam u svoj onoj frci oko “sretnog” i “veselog” dočeka zaboravila na jastuk.
Ovih dana, možda zato što su praznici na pragu i svi moramo biti razdragani i sretni iako većina ne može kupiti djetetu fritule, pada mi na pamet kako bih mogla unajmiti garsonijeru gdje me nitko danima neće naći pa urlati dok nesreća ne izađe iz mene.
Ne mogu. Vrištanje nije rješenje.
Rješenje je borba za život na život i smrt. Isto pravilo važi i za stare i za mlade. Stari skupljaju boce i raduju se povećanju mirovine za dvadeset eura, uskoro će izbori, mladi mole boga da nekako na deset rata kupe zimske gume pa da djecu odvezu u Trst. Tamo je jeftinije i ulje za pečenje fritula i bor i loptice i slatkiši…
Sve znam ali nekako ne odustajem. Kako vrijeme odmiče, kako se božićna zvonca sve jače glasaju na svim postajama i ekranima tako se ja radujem. Ove godine ću preko interneta kupiti najveći jastuk na svijetu i urlati, urlati, urlati… To je i meni i svima oko mene jedino što možemo učiniti.
Kužim, jasno mi je. Vi za to nećete imati vremena.
