Pročitajte priču jednog tate koji je prošao kroz tri izgubljene trudnoće sa svojom partnerkom i poslušajte njegove savjete o tome kako biti najbolja podrška svojoj ženi.
,,Nema veze. Pokušaćemo ponovo”.
Ovo je bio moj odgovor nakon spontanog pobačaja. Ovo nije bio prvi put. Ni drugi. Ovo je bio njen treći spontani pobačaj, jedan za drugim.
Između Decembra 2019 i Aprila 202, pokušali smo da iznesemo trudnoću do kraja, ali nismo uspjeli. Svi su nam pokušavali pomoći i uzeti na sebe dio bola koji smo osjećali. Najbolnija je bila misao da možda nikad nećemo biti roditelji.
A ja? Ja sam sve pogrešno uradio.
Nisam znao kako da budem tu, kako da tugujem ili procesuiram situaciju. Moj odgovor je uvijek bio da budem heroj dana.
,,Sve je u redu. Sutra je novi dan. Pokušaćemo ponovo”. Stvorila se i tenzija među nama. Pogotovo u danima pandemije kada smo oboje bili zaključani unutra. Svaki dan, moja žena, odlazila je svojim đacima u školu sa velikim osmijehom i težinom velikog bola.
Ja sam se nekad ponašao kao dijete: ,,Kako se osjećaš draga?”. Njen pogled bi mi rekao sve. ,,Šta misliš kako se osjećam??!”. Vjerujem da su joj se ove misli motale u glavi. Ali nikada ih nije izgovorila. Moja žena je nevjerovatno strpljiva osoba.
Ako treba da budem potpuno iskren – nikada se zapravo nisam zanimao za to kako se ona osjeća. Bavio sam se sobom i svojim osjećajima bespomoćnosti. Bio sam kao statista u filmu.
Nježno sam je mazio po koljenu kada bi je preplavile emocije. Ona bi se često morbidno šalila na račun svojih jajnika. Govorio sam joj da ne priča taka. Ako bismo naletili na scenu između kćerke i oca na TV, ustuknuo bih odmah i čekao njen tužni komentar.
Obećavali smo jedno drugome da se ništa nije promjenilo i da ćemo pronaći alternativne načine da osnujemo porodicu.
Jednog dana me pitala zašto imam problema da pričam o svemu što se dešava. ,,Ja pričam o tome” – Rekao sam. ,,Ne. Ti sam reaguješ na ono što ja kažem. Ti ne pričaš”.
Htjela je da budem iskren o svojim osjećajima. Njoj je bilo jasno da ja ne osjećam tugu kao ona. Istina je da me bilo sramota jer nisam mogao da se potpuno poistovjetim s njenim osjećajima gubitka. Ovaj put sam sve podijelio s njom.
Rekao da sam joj da mi je teško povezati s njenom trudunoćom jer nije trajala duže od 6 sedmica i na stomaku se nisu vidjele nikakva promjene. Bilo mi je teško tugovati jer sam razmišljao da bismo mogli da pokušamo ponovo. (Nisam baš muž i otac godine, zar ne?)
U Americi, 10 do 15 posto žena ima spontani pobačaj, obično u prvom tromjesečju. Znam za ovu informaciju jer sam napokon odlučio da se suočim s situacijom. Ovaj tekst je rezultat mog pokušaja da se empatišem, tugujem i procesuiram. Zašto sam čekao ovoliko? Strah.
Partneri: ako ste poput mene, prvi korak za uraditi jer priznati da se uplašeni i da ne znate šta da uradite. Idući korak je težak i neophodan.
Ako ukucate u Google pretraživač ,,muškarci i spontani’’, Google će izbaciti pitanja poput: ,,Može li muškarac izazvati spontani pobačaj?
Može li odnos preživjeti spontani pobačaj? Moji odgovori su bili ,,da” i ,,ne”. Bio sam uvjeren u prvi odgovor i nadao sam se da nisam u pravu u vezi drugog. U trenutku kada više nisam znao kome da se obratim – naletio sam na video Jimi Hunta – mentalnog trenera na Novom Zelandu.
Prošao je kroz nešto slično kao i ja i postavio Tedx Talk – Brutal F**king Honesty (Veoma popularan Tedx Talk). Poslao sam mu mejl u 1 ujutro – nešto što nikada ne radim jer sam uvjeren da se mogu i trebam izboriti sam s svojim problemima.
Ali Hunt mi je mnogo pomogao. Objasnio sam mu sve o mojoj situaciji I mojoj nezrelosti. Sama činjenica da je on prošao kroz isto mi je mnog značila. Nisam se više osjećao kao jedini čovjek bez duše koji ne zaslužuje da postane otac.
Ovo zvuči malo dramatično, zar ne? Rekao sam joj o mom razgovoru s Huntom. Ona se odmah promijenila.
Nisam je vidio tako opušteno sedmicama. ,,On želi da ima s nama zoom poziv ako si raspoložena za to” – rekao sam. ,,Ne, ali cijenim što si izdvojio vrijeme da nađeš nekoga s kim bi mogao popričati.” Prvi put u posljednjih nekoliko mjeseci, privukla me sebi i naslonila glavu na moje grudi. Nije bilo suza. Sve je bilo užasno tiho. Bilo je mnogih tišina u posljednjih nekoliko sedmica – ali sve one su bile ispunjene tenzijom i iritacijom.
Mislio sam da je moja uloga tu bila da je slušam i budem uz nju. Ali ponekad, to nije dovoljno. Njoj nije potrebna publika, potreban joj je partner.
Poenta je: razgovarajte između sebe. Nemojte samo da slušate. Pričajte. Čak i kad boli, čak i kad možda vodi do izolacije. Pričajte i sa drugim ljudima. Čak i sa potpunim strancima. Pronađite svog Jimi Hunta.
Moja žena je, prije nekoliko mjeseci, kupila bonsai u spomen naše trojke. Zalivam ga neprestano dok mi vremenske neprilike mrse planove. Bonsai je na prozoru, suv kao pustinja, ali i dalje nekako preživljava.
Moja žena je sada trudna i treba da se porodi svaki dan. Pravimo planove za dolazak našeg dječaka na svijet. Već razmišljamo o tome kako ćemo mu objasniti sve oko bonsaia i svemu što smo prošli prije nego je on došao na svijet.
Vjerujem da će mi on pomoći da postanem bolji partner i muž i da ću shvatiti da, ponekad, nemamo sve odgovore i da je to sasvim u redu.
Prevela: Iris Janković
