Jaffa trenutak- Rada Petričević: Najljepše uspavljivanje

Majke male djece, uz vas sam, ovaj tekst je posebno namijenjen vama, da vas nadahne da ipak date sve od sebe, da ustanete šesti put u toku noći i uzmete dijete u naručje, u svoj zagrljaj i otpjevate nešto lijepo, umirite dijete kako to samo majka može. Moja priča slijedi…

Težak dan na poslu. Trka, frka, telefon stalno zvoni. Kraj polugodišta je, poslednje dvije sedmice su najteže. Djeca se bore za ocjene, jer kada će, ako ne sada? Roditelji stalno zovu, bore se da na svoj način pomognu djeci. Konačno se radni dan završava i dolazi vrijeme da uspavljujem svoje djevojčice.

Nas tri imamo svoj mali ritual, prije spavanja obavezno je zajedničko maženje na krevetu nakon oblačenja pidžama. Taj trenutak svi željno čekamo cijeli dan. Pidžame su na nama i konačno kreće maženje.

Starija kćerka, koja ima tri godine, počinje da priča o događajima u vrtiću, šta je radila, sa kim se sve igrala i objašnjava svojoj sestrici, koja ima osam mjeseci, kako su pravili Snješka Bijelića od papira. Pažljivo je slušam i upijam sa koliko ljubavi i pažnje ona to priča svojoj sestrici i meni.

Uz sekinu priču, beba je lagano utonula u san. Prenijela sam bebu u krevetac i sada ostajemo samo nas dvije na velikom, maminom krevetu. Ostajemo nas dvije, ja umorna kao pas i ona, vedra, nasmijana, puna priče kao da joj nije vrijeme za spavanje.

Slušam njene dalje dogodovštine sa osmjehom. U jednom trenutku, ona staje i predlaže da se igramo. Jedan dio našeg dijaloga izgleda ovako (pisaću čisto, da ne morate da nagađate šta je rekla, ipak ona ne zna još uvijek sva slova).

• „Ljubavi, vrijeme je za spavanje, ne možemo se više igrati.“- pokušavam zvučati ozbiljno dok joj to govorim.
• „Molim te, mama, želim too!“ – moli ona mene uz blagi osmjeh. Naravno, padam na to.
• „Hajde, dobro, ali samo još jedna igra i spavanje, važi?“ – pristajem, pomalo nevoljno, ali ne mogu odbiti te okice i taj osmjeh.
• „Ja ću biti mama, ti budi Nataša.“- klimam glavom u znak odobravanja. Želi da ja glumim nju, a ona će mene. Sad me već malo kopka šta li to želi pa mjenjamo uloge? Igra počinje.
• „Nataša, moraš na spavanje. Dođi ljubavi, mama će te nunati.“ – govori ona meni dok kreće lagano da me ljuljuška i da me ljubi po obrazu , čelu i nosu. „Ti si moja ljubav, moja sreća, zlato, moja radost, život moj…“ – nabraja ona sve nadimke namijenjene sestrici i njoj.

Tada sam , još jednom, shvatila koliko sam srećna što ih imam. Sada znam kako to ona mene vidi i kako iz njene perspektive izgleda to uspavljivanje.

To je ono što mi jeo god bili umorni, vrijeme pred spavanje djece treba biti posvećeno upravo našoj djeci.

Djeca su naša najveća sreća, odmor i ljubav koju možemo imati. Mi smo njihovi uzori, od nas uče sve što znaju i svu ljubav usmjerenu na njih oni će vratiti. Makar ovakvim uspavljivanjima.