Nedaleko mog doma, bio je dućan pored kojeg sam svakodnevno, do tog dana, prolazila. Visok muškarac, u radnom odijelu na tregere, stvorio se niotkuda, kao da je izašao iz tog dućana. Stajao je ispred mene i držao u rukama svoje veliko i rozo spolovilo. Bio je dan, vrijeme ručka, a ja sam pretrčala cestu ne mareći hoće li me neki auto udariti.
Moj prvi susret s tim i prošao je traumatično. Nije bilo mobitela i interneta, niti prijateljice kojoj ćeš odmah odjuriti. A nije bilo ni mame kojoj ćeš se požaliti i ispričati što ti se maloprije dogodilo. Prijavila sam događaj ravnateljici škole, ona je nazvala policiju i stvar je, ajmo reći, bila riješena. Neko vrijeme.
Nekoliko mjeseci kasnije, drugi muškarac je mene i moju najbolju prijateljicu pratio u stopu, po igralištima gdje bismo igrajući badminton provodile slobodna popodneva za vrijeme ljetnih praznika.
Uvijek usred bijela dana. On i njegov mali ukrućeni prijatelj kojeg je snažno natezao dok bismo mi servirale i trčale za lopticom. Imale smo dvanaest godina. DVANAEST. Tada su nam dečki bili bespolna bića, jednaka nama. Oni su nam bili prijatelji i nismo razmišljale o seksu niti ičemu sličnom.
Tu istu prijateljicu je, nedugo kasnije, u haustoru dočekao neki muškarac u nadi da joj prekine djetinjstvo. Uspjela je pobjeći. Druga prijateljica, nažalost, nije uspjela pobjeći dvojici kojima je bilo milo iživljavati se nad njom cijelu večer. Sve u dobi kad nemaš pojma da imaš tijelo i organe koje imaš. Ti nemaš pojma, ali drugi kao da odlučuju umjesto tebe. I koriste svaku priliku da bi ti naudili.
Imala sam dvanaest godina kad sam se prvi put susrela s tim osjećajem, s osjećajem nemoći i svjesnosti da su neki drugi fizički moćniji i opasni po tebe. I sad, gotovo dva desetljeća kasnije, skoro na dnevnoj bazi susrećem se ponovno s osjećajem nemoći i istim nasilnim zadiranjem u mene i moj prostor, putem interneta.
Bez obzira kako izgledam, što, gdje i kada objavljujem, ti crvi od muškaraca nađu način da ti se jave i komuniciraju da te žele, da ga navlače na tebe i, citiram: “Bez obzira na sve, ja ću i dalje gledati tvoje slike.“. Unatoč zabranama, blokiranjima, ignoriranjima, oni nađu načina da ti se, barem “virtualno”, približe. Otvaraju nove profile na dnevnoj bazi i zvjeraju. Čekaju.
Jave se mjesecima kasnije, kad već zaboraviš da su postojali. Pošalju svoje gole fotografije kao da ti želiš to vidjeti. Kao da se ti želiš vraćati doma i sresti nekog nepoznatog i golog muškarca. Kao da želiš biti u strahu svaki put kad ulaziš u vlastiti haustor.
Nažalost, reakcije okoline kad se požališ na te situacije nisu iste kao kad te netko maltretira i u realnom svijetu jer mnogi smatraju da je internet bezopasan i da same, svojim objavama, “privlačimo” takve ljude. Otprilike kao i kad silovane žene optuže da su same to tražile svojim načinom odijevanja. Što je sljedeće? Moram li u svakom trenutku, na internetu i u stvarnom životu, razmišljati što će mi se dogoditi i bojati se kako će netko nešto moje interpretirati?
Ako sam, time što sam na internetu, dala za pravo da mi netko prijeti i da me maltretira onda bi i običnim izlaskom iz stana to isto vrijedilo, zar ne? Dala sam “svoj prostor” na korištenje drugima. Zašto je onda smiješno kad ti netko šalje lascivne i uvredljive poruke, ali strašno kad te isti presretne na ulici?
Kad prihvatimo činjenicu da internet nije potpuno bezopasan i da, kao i na ulici, neka pravila moraju postojati, smanjit će se i broj kompleksaša koji invadiraju tuđi prostor i ograničavaju nečiju slobodu. Nije poanta da se bojimo jer to je baš ono što ti nasilnici žele nego da ne zanemarujemo njihovo postojanje. Da, ponekad je ignoriranje dobra obrana, probala sam to i sama, ali postoje izuzeci, tzv. “uporni crvi” koji se hrane mrvicama poput “seen” ili čak niti to jer znaju da je poruka isporučena i stigla. U ovom slučaju, nažalost, aplikacije rijetko zakažu i dolazi nam sve što nam je ikad poslano.
Kao i prije 17 godina, reagirat ću, neću žmiriti. Reagiraj i ti.
Ljubim vas,
Ana