Prije nekoliko sati smo ispratili našeg prvenca, najstarijeg sina na fakultet, potpuno nespremni na ono što dolazi.
Talas emocija se stučio na unutrašnjost našeg auta, osjećaj ponosa, zadovoljstva, ostvarenosti ali i gubitka.
Kažu porašće dok trpneš, pa ti nemoj treptati. Ipak koliko god ponekad to ne želimo, neminovno je. Moramo trepnuti. Niko ti ne kaže šta dolazi poslije. Niko te ne priremi na prizor koji je pred tobom kada otvoriš oči.
Nikad nisam bila majka koja želi da njena djeca ostanu mala. Željela sam da zadržim svaki momenat, ali nisam osjećala tugu na velikim prekretnicama niti odbrojavala sate dok su u školi. Željela sam da budu samostalni, da nezavisno od nas nauče svoje lekcije.
Osjećala sam da je treptanje dio putovanja, pa sam treptala. Iznova i iznova.
Dala sam sve od sebe da uživam u različitim periodima. Rekla sam sebi – dobro je što će jednom otići. Preispitivala sam se, da li sam ih dobro pripremila na svijet odraslih? Znala sam da nisam, nikada neću moći da ih naučim svemu, nikada neću moći sve da im ispričam. U tom trenutku sam osjetila bol.
Nemojte me pogrešno shvatiti, nisam treperila od uzbuđenja svaki put kada ih dočekam iz škole ili im trčala u zagralj svaki dan kad se vratim s posla. Samo sam se u svakoj etapi njihovog odrastanja trudila da budem prisutna. Da ih gledam kako se formiraju, postaju baš ovakvi ljudi kakvi bi trebalo da budu.
Krenulo je od igranja sa autićima do polaganja vozačkih ispita. Od učenja riječi do priče o simpatijama. Gledali smo ih kako sport pretvaraju u strast pa satim slušali o utakmicama, mečevima, igračima, statistikama. Sve te promjene donosile su mi radost, punile su moje srce. Svaki put kada bih otvorila oči nakon treptaja, upijala sam ih i živjela.
I nikad ih neću zaboraviti.
Dok sam grilila sina, jače nego ikad prije i pogledala u njegove tamno smeđe oči, nalik mojim, 18 godina je bljesnulo pred mojim očima. Shvatila sam, svi ti trenuci su i dalje tu. Svaki put kada bih otvorila oči u sekundi bi se pojavili.
Sjetila sam se kada je izgovorio kitket i žuta, razgovjetno i tačno, sa samo 9 mjeseci. Sjetila sam se kada je imao pet godina i trčao po preko fudbalkog terena, pa kada je sa 15 predvodio plivački tim.
Sjetila sam se kako je odlučio da ima umjetično ime. Sjetila sam se kako je glumio u školslim predstavama. Sjetila sam se kako smo sa bebećeg odjela prešli na dječiji, pa ubrzo već kupovali matursko odjelo.
Jer svaki put kada sam otvorila oči vidjela sam to. Vidjela sam njega.
Drage mame, teško je, ali ne možemo pobjeći od toga. Ali želim da vam kažem da ne treba da se plašite. Trepnite, trepnite kolko god puta želite i onda se divite novom prizoru. Ljudima koji vaša djeca postaju.
Cijenite to što ste tu, što možete da ih gledate. Nije kraj, ni kada postanu punoljetni, ni kada se odsele, ni kade se vjenčaju. Samo budite zahvalne na prizoru i prepustite se.
