Život balkanske žene se odvija u tri faze.
Poslušna djevojčica nema mnogo želja, osim da bude balerina i da liči na majku. Ta figura majke, gledana sa žablje perspektive je tako velika i snažna.
Majka može sve. Ona savršeno zna kako da utješi svaku suzu koja se otme iz malenog oka i zakrpi svaku ranu. Ona savršeno zna da umijesi kolače i napravi najljepšu tortu za rođendan. Zna da bdije noćima dok malo tijelo gori i bori se samo. Ona aplaudira najjače i kada se talenat ne nazire.
A onda, kada malo tijelo počne da mijenja dimenzije i oblik, mijenja se i majka. I dalje mijesi najljepše kolače i razvija najbolje jufke, ali aplauz je sve tiši i tiši. Njeno lice napušta osmijeh, a preuzima strah. Toliko jak, da steže omče oko vrata, a male ruke veže ne bi li hvatale samo ono što ih ogrebati ne može.
Ona se boji, a djevojčurak pati, jer ne razumije. Ulazi u onu drugu fazu, najtežu za obje. Onu, u kojoj jedna drugu ne shvataju, a gdje su potrebe mnogo veće od sašivene suknjice od tila i savršenih, domaćih puslica. I šute. Dugo šute. Svaka nova tema postaje prijetnja majci, koja bi voljela vječno biti oklop maloj duši, da ne bi pala, kao što je ona jednom. A nikada ustala nije.
Od prevelike brige i povlačenja uzdi, vuče taj plastelin koji joj je u utrobi počivao sve dublje u ponore svog straha, misleći da je tako najbolje. A plastelin, mrzi majku i voli u isto vrijeme. Želi da vidi svijet i podere koljeno, da na svojoj koži osjeti život kakav u bajkama ne postoji. Ne može orao u kavez, on za to rođen nije. Sklopljenih krila leta nema, a ni svijet se ne vidi gledajući samo pravo, ili u pod.
A djevojka? Tek ona pati. Luta sporednim ulicama tražeći ljubav koju u strahu majke nije prepoznala i lice slično očevom. Ne upliće se u veze u kojima postoji sloboda, jer joj sloboda u krvi ne počiva. Buntovna je u srži, ali vanjštinom poslušna i u toru.
Tek kada na svijet donese mali smotuljak sreće, ponovno se veže za majku koju konačno razumije, kao biće koje daje i ne uzima. Majka daje svu onu ljubav koju je pauzirala godinama, kreirajući granice, malom smotuljku sreće. I prisvaja ga. I uzima ga od života kao priliku da popravi one greške zavijene strahom, dajući mu potpunu slobodu i aplauz koji odzvanja nebom.
A onda tvoj smotuljak odraste i rani. Rani kolutanjem očiju, opaskom i buntom. Rani onom rečenicom ‘nisam ti tražila’, dok natečenih nogu šepaš do kreveta, umorna od davanja.
A onda uđeš u najbolniju fazu. Vrtiš serije svog života ekranima sjećanja, epizodu po epizodu. Dodaješ ne u izjavu koju si izgovorila još dok si majku gledala iz žablje perspektive.’ Ja NE želim biti kao moja majka… ‘. I slomiš se. I sram te je. I strah te je.
Strah te je da pronađeš svoj smisao, jer jedino što ti je ostavljeno u naslijeđe je svrha. Strah te je da živiš slobodno, jer ti je kavez pozlatila. Strah te je da ćeš dočekati da ti ona, koju si u utrobi tako brižno čuvala, jednom glasno kaže … ‘ja NE želim biti kao ti’.
Put prema paklu je popločan dobrim namjerama, neko je jednom rekao.
Mi, majke Balkana, želimo biti nečija potreba. Potpuno je nevažno što nas bacaju kao staru ambalažu, kada potrebe više nema. Pronaći ćemo neku drugu. Hranit ćemo mala tijela i oblačiti im savršeno ispeglane suknjice, a na svakoj slici uspomena držati u ruci krpu kao trofej.
Uništit ćemo mala tijela, koja će vječno čeznuti za bojama života koje nisu vidjele. Uništit ćemo njihove snove i želje, jer samo mi znamo kako figura od plastelina izgledati mora. Uništit ćemo svaki pokušaj borbe za njihove ideale, jer se bore za naše neispunjene snove.
A onda, kada svi odu stazama života svojih i ostave nas u tišini, mi, majke balkanske, nećemo imati sebi šta da damo. Ostat ćemo prazne, u grču koji ubod bašlije ne rješava. Krivit ćemo i velike, i male figure od plastelina, jer im više nismo potrebne. Zakasnit ćemo u potragu za smislom onog komada života koji nam je ostao, a ljutito odbijati da više nemamo svrhu. Shvatit ćemo, ali priznati nećemo, da na kraju ostajemo sa onim u šta ulažemo.
Dok nam se naborana, nemoćna tijela i dalje tresu od straha, jedino čega se bojati nećemo je smrt. To je jedini izlaz ka našoj slobodi.
