Gošća Oslobođene je žena o kojoj region ne prestaje pričati – Šahza Resić, simbol hrabrosti, dostojanstva i istinske ženske snage. Sa Šahzom razgovaramo o položaju žena u Bosni i Hercegovini, nasilju i porodičnim vrijednostima. Ona ističe da svakoj ženi treba dati snagu i hrabrost da se odbrani od nasilja, ali naglašava da, prema njenom mišljenju, ne mogu sve situacije biti bezrezervno opravdane. Smatra da postoje žene koje cijene brak i porodicu i da upravo takve zaslužuju punu podršku i zaštitu. Govoreći o odgoju i odnosima u porodici, naglašava važnost međusobnog poštovanja između supružnika, kao i odgovornost roditelja da djecu uče dobrim, a ne lošim vrijednostima.
Posebno se osvrnula na utjecaj modernih tehnologija, ističući da bi, prema njenom mišljenju, upotrebu telefona trebalo ograničiti svima jer često donose negativne posljedice i neprimjeren sadržaj.
Šahza je u emisiji otvoreno govorila o teškom porodičnom iskustvu i nasilju kojem je svjedočila, ali i o trenutku u kojem je odlučila da reaguje.
Govoreći o odnosu svekra prema njoj i ostalim snahama, navela je da prema njoj nije bio korektan.
– Prema meni nije bio dobar, rekla je, dodajući da je odrasla u porodici u kojoj se žena poštovala i da nasilje za nju nikada nije bilo prihvatljivo. Prijelomni trenutak desio se tokom rada u njivi, kada je čula plač i saznala da svekar ponovo fizički napada suprugu.
– Čula sam da neko plače i rekli su mi da otac opet udara majku. To nisam mogla da prešutim, ispričala je.
Kako navodi, prizor koji je zatekla duboko ju je potresao.
– Vidjela sam da je zaista udara. Morala sam da je spasim. Rekla sam mu: “Ne smiješ mi je udarati.”, kazala je.
Opisala je i reakciju svekra, koji je, prema njenim riječima, bio zatečen njenim odlučnim stavom.
– Kad sam ga zgrabila i nekoliko puta ga ošinula, pustio je, rekla je, naglašavajući da joj cilj nije bilo nasilje, već da ga zaustavi.
U nastavku je objasnila i šta se dogodilo s prozorom, o čemu se kasnije pričalo.
– On je sam skočio kroz prozor. Opsovao mi je majku, a kad sam krenula prema njemu, sam je iskočio, tvrdi Šahza.
Poručila je bez dileme da se nikada nije pokajala što živi na selu, ističući da svoj način života ne bi mijenjala ni za šta, naglašavajući da je boravila i u Sarajevu i u Njemačkoj, ali da joj selo ostaje najvrijednije.
– Ja sam to vidjela sve, ali svoje selo nikad ne bih dala, priča Šahza.
Posebno je istakla ponos na život na selu i identitet, dodajući da se seljak ne može tek tako pretvoriti u građanina.
– Ma gdje ćeš ti seljaka napraviti građaninom? Hajde, napravi cipelu od opanka – ne možeš, rekla je slikovito.
Govoreći o razlikama između sela i grada, smatra da je ta razlika velika, ali u korist seljaka, objašnjavajući da seljak proizvodi i donosi sve ono bez čega grad ne može funkcionisati.
Tu temu je zaključila jasnom porukom: “Da seljaka nema, ne bi bilo ni građana. Seljački život je najbolji”, poručila je, ističući selo kao temelj društva i života.
Šahza je ispričala kako je upoznala svog supruga i kako je započela priča koja traje već više od četiri decenije. Na pitanje kako ju je osvojio, uz osmijeh priznaje da to nije išlo lako.
– Ja sam njega u početku odbijala. Nije to bila ljubav na prvi pogled. Majka me natjerala da se udam za njega, kazala je kroz smijeh.
Ističe da mu je otvoreno govorila svašta samo da je ostavi na miru, ali on nije odustajao.
– Bila sam jasna, govorila sam mu da me pusti, ali nije vrijedilo, navela je.
Uprkos svemu, veza je ubrzo postala ozbiljna, iako su bili vrlo mladi. Ona je imala 19, a on 18 godina kada su se vjenčali. Danas iza sebe imaju 43 godine braka i petero djece. Na pitanje kako su uspjeli sačuvati brak toliko dugo, njen odgovor je jednostavan.
– Nikad, hvala Bogu, nije bilo velikih problema, rekla je.
Šahza, majka četiri kćerke i jednog sina, govorila je o vrijednostima kojima je učila svoje kćerke i o tome šta, prema njenom mišljenju, svaka majka treba prenijeti svom ženskom djetetu. Kako ističe, ženska djeca trebaju znati osnovne životne vještine.
– Da zna i sašiti, i skrojiti, i skuhati, ali i da poštuje porodicu u kući. Kad suprug dođe s posla, treba ga pitati gdje je bio, kako je, je li umoran, hoće li kafu ili čaj. Ne da žena leži i gleda televiziju, pa da se on sam snalazi, rekla je, dodajući da po njenom shvatanju dom treba biti mjesto reda i pažnje.
Istakla je da su njene kćerke odgajane upravo tako.
– Moje kćerke sve rade, sve mora biti po PS-u, navela je, objašnjavajući da smatra kako muškarca treba dočekati uređen dom i osnovna briga.
S druge strane, naglašava da poštovanje mora biti obostrano. Zaključila je da brak, po njenom shvatanju, funkcioniše samo ako postoji međusobno ispunjavanje obaveza i poštovanje.
