Urednica magazina Lola i podkasta Oslobođena piše za IV izdanje BURO. printa.
Simbol nežnosti, lepote, identiteta, naš štit ili veo iza kojeg sakrivamo nedostatke – šta sve za ženu može predstavljati kosa i zašto njen gubitak nikad nije samo estetsko pitanje, iz ličnog ugla ogovore daje Brankica Raković, urednica magazina Lola i podkasta Oslobođena.
Brankica, tri godine. Kosa ošišana na paž sa šiškama. Rekli bi, kao da su mi kantu na glavu stavili pa šišali.
Kad si djevojčica, vrlo brzo te nauče da je kosa simbol tvoje ženstvenosti. Dok si beba, ćelava i paperjasta, desi se da te pobrkaju s dječakom. Kosa je ta koja od tebe napravi ženu. Budimo realne, i malo sakrije tvoju evidentno veću glavu od prosječne. I možda te napola klempave uši. Da ne ulazimo u previše kritike. Mala si.
Najviše voliš kad ti tata pere kosu, a to nije tako često. On ima puno posla. Kad je kod kuće, u tim nekim rijetkim trenucima, voliš da ti pomiriše kosu nakon pranja, i onda se on uvijek iznova oduševi tim mirisom. Možda kad bi češće prala kosu, tata bi više bio tu.
Ali i kao mala često stojiš pred ogledalom i gledaš šiške. Pa dužinu. Ponekad ti dodaju traku ili šnalu. Kosa vrlo brzo postane poligon za ukrašavanje. Što više ukrasa na sebi imaš, to će se manje ljudi baviti tvojom suštinom. Kome još suština djevojčice treba?
Brankica, 13 godina.
Sada već imaš ženski dugu kosu. Duže od ramena, kako i priliči. Nije uopšte problem što je najčešće vežeš jer je vruće, jer ti smeta, jer je ne možeš prati svaki dan. Važno je da je duga. Polako shvataš da je upravo kosa tvoj štit. Držiš je što više na licu, šiške su uvijek malo preko obrva. Ostaje da se vidi taman toliko lica da se ne vide sve akne. Doktorica govori „Skloni kosu s lica, nek se suše”. Ali ona ne razumije da se tebi čini da onda svi gledaju u tvoje veliko čelo. U ovom uzrastu kosa ti služi da probaš da budeš neprimjetnija. Ni preduga, ni prekratka. Neke dosadne, smeđe boje. Prosječno kvalitetna, povremeno sjajna. Baka kaže da je najbolji šampon onaj od koprive. Zeleni. Baka zna. Iako ona ima kratku kosu. Nikad je nisi pitala zašto i je li ona sad manje žena zbog toga.
Brankica, 23 godine.
Kako je moguće u isto vrijeme toliko znati o životu i pojma nemati? I kako je moguće imati kosu koja je ravna, a nije ravna. Nije mi uopšte jasno zašto se malo tu kao nešto presavije, pa se onda izvitoperi, a onda je kao ravna i ne mogu joj ništa. Kao da su mi s godinama uši samo još više narasle, nekad provire kroz kosu. Najljepša je kad je isfeniram, ali odakle mi novac da živim stalno tako?
Nisam sigurna da u ovoj tački svog života volim bilo šta u vezi sa sobom. Bilo bi ljepše imati lokne, kao moja mama. Kad je već otišla i ostavila nas, zašto meni nije ostavila tu kosu koja kao da je s mini-vala izašla? Život nije fer. Najčešće izgovorena rečenica ovog perioda.
Srela sam ženu ošišanu na dvojku. Na trenutak sam joj pozavidjela. Mora da je lijepo biti tako svoja, tako hrabra. Zamišljam osjećaj ulaska u salon nakon kojeg više ne misliš na kosu. Ali, našla bih ja već nešto o čemu bih mislila.
Sad mislim samo o tome da me ni kosa više ne može sakriti. Nije duga dovoljno da prekrije celulit, ta čudna koljena, taj razmak između grudi. Rekli bi ljudi da umišljam. Rekla bih im da nisu nikad bili u mojoj glavi. Onoj iz koje raste ovoliko kose.
Brankica, 33 godine, onkološki konzilijum.
Vrlo hladna, nekako siva prostorija. Doktor je zgodan, vrlo je čudno razmišljati o nečijem fizičkom izgledu dok čekaš da ti pročitaju presudu. U prostoriji ste doktor, ti i tvoj bivši muž, ćelav većinu života.
„Primaćete ABVD hemioterapiju. Otpašće vam kosa.”
Tačno tim redom je izgovorio te dvije rečenice. Pauza. Mahinalno dotičem to pogrebno mjesto na mojoj glavi. Jesmo li ovo dočekale? Nakon toliko pranja, češljanja, sakrivanja, kritikovanja? Da nam oduzmu ženstvenost, što bi reklo društvo? Pa dobro, između sise i kose, bolje sam prošla.
Sramota me priznati, ali toga sam se najviše bojala.
Čemu sav taj napredak nauke kad ne mogu da zadržim kosu, kad će mi već terapija uzeti veći dio mog bića?
Brankica, rak prvi.
Oni će meni reći da će mi kosa otpasti? Ćeraćemo se mi još, tečnosti narandžaste boje od koje povraćam 24 h.
Lola raste, ali i dalje joj je kosa kao paperje. S pune tri godine ima ono malo paperja na glavi u koje stavi šnalu. Nije (još) otpala. Ali ono o čemu još uvijek nisam popričala sama sa sobom jesu one rupe koje Anita sakriva loknama. Sad kod frizerke ne idem da sakrije mene. Idem da sakrije ono što ostaje nakon što hemioterapija prođe kroz mene.
Sjećam se jedne te rupe, pala sam u nesvjest. Prošla sam rukama kroz kosu, a pola je ostalo u njima. Čitav Samsonov snop u mojim rukama. Zar nije tragično baciti se u WC šolju? Lakše je pasti u nesvjest.
Rupe na glavi, brisan prostor bez ijedne dlake sakrije šnala, lokna, spavam tako s metalnim šnalicama da ne bih prepala Lolu ako se probudi prije mene. A ono što ne smijem da izgovorim naglas jeste da se ja u stvari plašim tog užasnog mirisa propadanja koji me prati. Vratite mi moju kosu. Pustite me da je odsječem sama.
Nakon 14. hemioterapije govore mi da raka nema. Otišao je. Nadam se u zaborav.
Brankica, rak drugi.
Pomislićete da sam do sada nešto naučila. Ali i s drugom dijagnozom moj najveći strah bila je kosa. Zato sam ovaj put bila samo hrabrija. S ove tačke gledišta, bilo mi je svejednije.
Prije odlaska u bolnicu obrijali su mi glavu. Bila sam kao ona hrabra djevojka s početka ove ispovjesti koju niko nije tražio. Oko mene je padala ta nova, nježna kosa, taj prkos nad životom s kojim se ni zbližila dovoljno nisam. Tu kosu tata nijednom nije pomirisao.
U tom periodu liječenja kosa mi je otpala još tri puta. Pauze između preteških terapija bile su dovoljno duge da se ona, prkosna, probije. Taman kad bih je pod prstima osjetila prelazeći po svojoj namučenoj glavi koja mi više nije izgledala tako veliko, ujutru bih na jastuku pronašla groblje tih crnih, precrnih dlačica.
Nisam nosila periku. Zbog Lole. Zbog sebe. Trudim se da pamtim samo trenutke poput onih kad bi se Lola ujutru probudila pa mazila mamu i tatu po glavi i tepajući izgovarala: „Gdje su moja dva ćelavca?” Nije bilo tako loše biti gologlava mama.
Pogledi okoline, usred mog prkosnog hodanja vječno gole glave, podsjetili su me da ja sad više nisam imala gdje da stavim šnalu. Moji ukrasi otišli su niz WC šolju.
Život je htio da mi narastu lokne. Najljepše lokne koje sam vidjela. Crne, kao griva slobodnog konja. Onakve kakve je moja majka imala. Izravnala sam ih.
I sad, šest godina kasnije, sa nekim malim pažom, ofarbana u plavo, naty bekvy plavo. A kad ste već stigli do ove tačke, nije me sramota da priznam da sam užasno patila za kosom. Ovaj odsjaj u oku govori u prilog činjenici da smo mi, svaka ponaosob, naučene da je kosa ono nešto što će nam upisati u rubriku „ženstvenost”.
Kad žena ima frizuru i uredne nokte, ma to je pola posla.
Pola posla je biti zdrava. A ona druga polovina je naći sve nježne riječi svijeta za sebe. Ukrasti ih između redova, između pogleda koji vas seciraju tražeći mjesta na kojima niste dovoljno ženstvene.
Moja kosa je narasla. Moje samopouzdanje i hrabrost su narasli. Ali… i sad se bojim da bih je mogla izgubiti. Pred svaku kontrolu dodirujem je zahvalno spremna na to da bismo se mogle rastati u svakom trenutku.
Nijedna od nas nije samo kosa. Niti sisa. Niti struk. Ne možemo promijeniti očekivanja svijeta niti poglede drugih ljudi na ono što jesmo. Ali možemo, evo od danas, biti nježnije kad govorimo sebi o sebi. I pomiriši je sama. Toliko se ljepote krije u svemu što jesmo. Znam ja.
