Kada nas boli ruka, noga ili bubreg, pokucat ćemo liječniku na vrata, no što ćemo poduzeti ako pati naša psiha?
U kakvom sustavu živimo, bit će još malo i stvar rutine da svi tražimo pomoć ili psihologa ili psihijatra, smatra prof. prim. dr. sc. Katarina Dodig Ćurković, specijalist dječje i adolescentne psihijatrije te forenzičke psihijatrije i pročelnica Zavoda za dječju i adolescentnu psihijatriju u KBC-u Osijek.
Htjeli to priznati ili ne, u našem je društvu još uvijek tabu potražiti psihološku pomoć. No, da bismo uopće znali kome se obratiti, važno je znati razliku između psihijatra, psihologa i psihoterapeuta.
Osnovna razlika između psihijatra i psihologa
“Osnovna je razlika da je psihijatar liječnik, a psiholog nije. Psiholog završava Filozofski fakultet. Liječnik je onaj tko ima vještinu i prije svega bazično znanje o tome kako uopće funkcionira naš sustav uma i tijela da bi mogao prepoznati, liječiti i spriječiti bolest. Upravo zbog takve razine edukacije psihijatar ima i pravo propisivati lijekove“, kaže prof. prim. dr. sc. Katarina Dodig Ćurković.
Psiholog je stručni suradnik u timu koji primarno pomaže kod lakših smetnji koje ne moraju nužno biti odmah u sustavu skrbi psihijatrije. Riječ je, ukratko, o savjetodavnom radu s ciljem korekcije određenih ponašanja i bazičnih uvjeravanja.
“Dijagnozu bolesti i plan liječenja može osigurati isključivo psihijatar kao odgovorna osoba, što je jasno navedeno u Zakonu o zaštiti osoba s duševnim poremećajima. Međutim, protivim se pretjeranoj psihijatrizaciji nekih lakših smetnji među mladima i djecom općenito, a koje mogu pravodobnom intervencijom kroz službe psihologa u školama ili unutar nekih drugih ustanova biti uklonjene ili se djeca s nekim krizama mogu osnažiti i savjetodavno im se osigurati podrška u situacijama kada se osjećaju pomalo nesigurno, obeshrabreno ili anksiozno”, ističe dr. Dodig Ćurković.
“Ono što i sama u praksi vidim jest da većina psihologa zna kada neke situacije ili stanja treba poslati na daljnji tretman psihijatru, kao što i mi znamo koja su djeca za obradu, podršku ili osnaživanje kod psihologa”, dodaje naša sugovornica.
Što se pojma psihoterapeuta tiče, kaže kako je on postao nalik na influencera.
“Kod nas danas svi misle kako imaju neka zvanja, stručnost ili vještine da mogu biti tzv. psihoterapeuti. Postoje brojni pravci u psihoterapiji koji traže određenu razinu predznanja da bi netko uopće mogao sudjelovati u toj edukaciji. Međutim, čini mi se kako si kod nas doslovno svatko uzima za pravo da se etiketira kao psihoterapeut jer u tom području još uvijek postoje brojne nejasnoće, koje će se, vjerujem, u doglednoj budućnosti puno bolje riješiti. Posebno ističem zabrinutost zbog kvazistručnjaka koji često, zbog nedostatka kako dječjih i adolescentskih psihijatara tako i općenito stručnjaka specijaliziranih za mlade (psihologa, defektologa), svojim vrlo upitnim referencama i stručnim kvalifikacijama učine više štete nego koristi. Zakon o psihoterapiji trebao bi jasno definirati tko je, na koji način i s kojim završenim psihoterapijskim tehnikama za što kompetentan, uključujući i, naravno, superviziju”, stava je dr. Dodig Ćurković.
